Gojko Šušak, rođen 13. ožujka 1945,. godine u Širokom Brijegu, bio je ministar obrane Republike Hrvatske od 1991. do svoje smrti 1998. i jedan od najbližih suradnika predsjednika Franje Tuđmana.
Studirao je matematiku i fiziku u Rijeci, te menadžerstvo, informatiku i komunikacije na Sveučilištu u Ottawi u Kanadi, gdje je živio od 1969. Kao hrvatski rodoljub i emigrant djelovao je kao gospodarstvenik, ali i kao politički i društveno angažirani čovjek, pa je obnašao razne dužnosti, između ostaloga predsjednika hrvatsko-kanadske kulturne federacije, predsjednika Zaklade za hrvatske studije, a potom ravnatelja Hrvatske škole u Ottawi.
Kada su u Hrvatskoj zapuhali novi demokratski vjetrovi 1989./1990., vraća se nakon 21 godinu emigracije, a u povodu održavanja 1. Općeg Sabora Hrvatske demokratske zajednice.
Nakon pobjede HDZ-a na prvim slobodnim višestranačkim izborima 1990., Gojko Šušak je bio imenovan ministrom iseljeništva, pa zamjenikom ministra obrane i konačno u rujnu 1991. ministrom obrane. Svoj posao ministra iseljeništva shvatio je vrlo ozbiljno i radio je vrlo predano sastajući se s hrvatskim ljudima na raznim dijelovima svijeta, a prije svega u Njemačkoj. Šušak je duboko i potpuno bio svjestan da se treba pripremati i za najgoru varijantu u raspletu tzv. jugoslavenske krize. Govoreći o tome bio je vrlo uvjerljiv i teško je bilo ne složiti se s njim. Bio je čovjek koji je razumio i podupirao potrebu prikupljanja dokumenata i objavljivanje knjiga o Domovinskom ratu.
U hrvatsku povijest ulazi kao uspješan ratni ministar obrane. Šuškova velika zasluga je i pravovremena priprema obrane hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini. Bio je jako popularan u braniteljskoj populaciji. Kao ratni ministar dao je nemjerljiv doprinos u ustrojavanju, jačanju i ratnim operacijama Hrvatske vojske a njegovo kratko izvješće “Gospodine Predsjedniče, zadatak je izvršen!” postala je sinonimom za sve pobjedničke operacije Hrvatske vojske i Hrvatskih snaga vođene tijekom Domovinskog rata.
Gojko Šušak bio je nakon 1. Općeg Sabora HDZ-a (1990.) u samoj vrhu stranke i nakon 2. Općeg sabora HDZ-a održanom u listopadu 1993. izabran je za potpredsjednika HDZ-a. Nakon istupanja Josipa Manolića i Stjepana Mesića iz HDZ-a 1994. smatran je “broj 2” odmah iza predsjednika Franje Tuđmana.
Zadnji javni govor održao je na 4. Općem saboru HDZ-a u veljači 1998. Tada je govorio o potrebi poštivanja prava zaštite hrvatske manjine u drugim državama ističući posebice Bosnu i Hercegovinu tvrdeći: “Bez toga nema mira, stabilnosti i međusobnog povjerenja.”
Umro je 3. svibnja 1998., a pokopan je 7. svibnja 1998. godine na zagrebačkom groblju Mirogoj u Aleji hrvatskih branitelja.
