Dvije godine nakon prvog gostovanja, jedan od najprepoznatljivijih odgajatelja u regiji vraća se u podcast Rastući s djecom s još konkretnijim uvidima iz svakodnevnog rada s djecom i porukama koje mnogima neće biti ugodne, ali su potrebne.
Duško Ilijević širu je popularnost stekao kratkim video isječcima u kojima roditeljima daje konkretne i često vrlo izravne uvide o dječjem razvoju i ponašanju. U dužem formatu poput podcasta imali smo priliku obraditi niz korisnih i uvijek akutalnih roditeljskih tema, poput ekrana, granica, samoodgoja ali i važnosti razumijevanja roditelja kojima je danas zaista teško.
Roditelji su nerijetko zbunjeni po pitanju toga što je djeci zaista potrebno, što im je razvojno značajno, a što su zpravo roditeljske projekcije. Duško stoga priča o jednostavnim stvarima, usporenom tempu, dosadi, važnosti kretanja, stvarnom prisustvu, ali i o štetnom utjecaju ekrana.
„Manjak koncentracije, nepodnošenje frustracije, strpljenje, dosada, kontakt očima… Da dijete ne zna kako se mama i tata zovu, da ne zna prezime“, navodi kao realnost s kojom se sve češće susreće.
Ekrani nisu problem samo u dječjim rukama, nego još više dok su u roditeljskim rukama. „Kad između tvojih i njegovih očiju nije taj ekran, onda ga neće ni tražiti.“ – navodi Duško jednostavno rješenje koje se neće svima svidjeti. Sve češća prisutnost digitalnih uređaja, kako kod djece tako i kod roditelja, udaljava nas od stvarnog kontakta, prirode i vlastite prisutnosti. Djeca, podsjeća, uče po modelu, a prvi korak promjene uvijek dolazi od odraslih.
Neizostavna tema ovakvih razgovora su i granice. Striček Duško ističe kako djeca trebaju jasnu strukturu i sigurnosni okvir koji započinje u obitelji. Bez toga, očekivanja od odgojno-obrazovnih ustanova često postaju nerealna. Roditelj treba postaviti jasno granicu i za nju preuzeti odgovornost, bez prebacivanja na druge npr. odgajatelje.
U kontekstu odnosa roditelja i odgajatelja ističe kako je nužno međusobno razumijevanje i podrška. Upozorava da se vrtići i odgajatelji često doživljavaju olako, kao servis, a ne kao prostor razvoja. Vrtić, kako kaže, nije igraonica niti servis za čuvanje djece, već prostor u kojem se stručnjaci sustavno bave razvojem djeteta.
Što se tiče odnosa među djecom u vrtiću, Duško naglašava važnost slobodne igre i prirodnog rješavanja sukoba, uz prisutnost odraslih koji svojim ponašanjem daju primjer, ali ne preuzimaju ulogu onoga koji umjesto djece rješava sve situacije: „Stani i manje pričaj. Pokaži!“
Posebno snažna poruka odnosi se na suvremeni stil života: djeca, kako kaže, ne trebaju velike i skupe rođendane niti priredbe koje služe ispunjavanju očekivanja odraslih. Umjesto toga, roditelji su pozvani preispitati što rade zbog djece, a što zbog vlastitih potreba i društvenih pritisaka.
Iako upozorava na ono što ponekad roditelji rade pogrešno, Duško podsjeća: „Roditelji nisu loši, teško im je!“ Životne okolnosti danas su kompleksnije nego ikada, zbog čega je potrebna veća razina razumijevanja, podrške i zajedništva — između roditelja, odgajatelja i društva u cjelini.
Pogledajte cijeli razgovor ovdje:
