Danas žene imaju više mogućnosti nego što su imale prije. Ipak, iza mnogih uspjeha često se krije tiha borba između očekivanja, vlastitih želja i osjećaja da uvijek postoji nešto što je moglo biti bolje.
Dan žena i iskrena pitanja
Svake godine 8. ožujka društvene mreže ispune se čestitkama, fotografijama cvijeća i lijepim riječima. Dan žena postao je simbol pažnje, zahvalnosti i priznanja ženama u našim životima. I to je lijepo. No ovaj dan ima i dublju priču. Nastao je iz borbe žena za pravo na obrazovanje, rad, dostojanstvo i ravnopravnost.
Danas žene studiraju, vode tvrtke, donose važne odluke, rade odgovorne poslove i sudjeluju u gotovo svim područjima društva. Na prvi pogled, čini se da je svijet postao pravednije mjesto.
Ali ipak, stvarnost nas ponekad podsjeti da prava koja postoje na papiru ne znače uvijek i stvarnu sigurnost i ravnopravnost u svakodnevnom životu. Tragični slučajevi femicida koji potresu društvo vraćaju nas na pitanje koje ne možemo i ne bismo trebali izbjeći: koliko su se stvari zaista promijenile, a koliko su samo dobile drugačiji oblik. Koliko smo, možda, samo naučili živjeti s novim i starim očekivanjima u isto vrijeme.
Zato Dan žena nije samo dan slavlja. On je i prilika da zastanemo i iskreno pogledamo kako žene danas doista žive.
Žene danas mogu puno, ali često osjećaju da moraju sve
Uloga žene u društvu posljednjih se desetljeća snažno promijenila. Ono što je nekada bilo teško zamislivo danas je postalo dio svakodnevice. Žene su danas liječnice, profesorice, direktorice, poduzetnice, znanstvenice, političarke… Stvaramo karijere, donosimo odluke, gradimo putove koje njihove bake možda nisu ni mogle zamisliti. Ali uz te nove mogućnosti često su ostala i stara očekivanja.
U mnogim obiteljima i dalje postoji tiha (a ponekad i glasna) pretpostavka da će žena, bez obzira na posao i karijeru, biti ona koja će držati svakodnevni život na okupu. Ona koja zna gdje je sve, koja pamti sitnice, organizira obiteljske obaveze, brine o kući, prati potrebe djece, primjećuje raspoloženja, planira, podsjeća i brine.
Tako se događa da žena koja pola dana provede na poslu često dolazi kući na drugi posao. Samo što se taj posao rijetko naziva radom. Taj posao nema radno vrijeme i nema priznanje.
Ono što je “prirodno” ne znači da je lako
Često možemo čuti kako su određene stvari ženama jednostavno prirodne. Ženama je prirodno brinuti o drugima. Prirodno je da odgajaju djecu, vode kućanstvo, primjećuju sitnice koje drugima promaknu. Prirodno je da znaju kada je roditeljski sastanak, da primijete kada je netko zabrinut, da stignu na posao, pa kući, pa da ponovno u mislima budu uz sve koji ih trebaju. Prirodno je da rade više stvari odjednom, da sve drže pod kontrolom i da nekako uvijek pronađu rješenje.
Ali ono što je prirodno ne znači da nije zahtjevno. Ne znači da je lako. Da je to jednostavno tako kako treba biti.
To što netko nešto radi s ljubavlju i predanošću ne znači da to ne zahtijeva ogromnu količinu energije, strpljenja, unutarnje snage i odricanja. Upravo zato mnoge žene ponekad osjećaju umor koji se teško objašnjava riječima. Ne zato što ne vole ono što rade, nego zato što nose mnogo toga istovremeno.
A ono što dodatno otežava taj teret jest činjenica da se sve to često jednostavno podrazumijeva.
Grižnja savjest kao tihi pratilac žena
U razgovoru s mnogim ženama često se ponavlja isti osjećaj; osjećaj da nikada nije dovoljno. Ponekad je dovoljno samo nekoliko rečenica da se žena zapita radi li nešto pogrešno.
„Kako se mogla tako brzo vratiti na posao?“
„Tko joj čuva djecu?“
„Ja to nikada ne bih mogla.“
„Moja kuća je uvijek uredna.“
„Djeca su mala, karijera može čekati.“
„Ja si to kao žena, ne bi nikad dopustila.“
Na prvi pogled, to su obični komentari. Ali često u sebi nose tihu poruku o tome kakva bi žena trebala biti. S vremenom te poruke postanu dio unutarnjeg dijaloga koji mnoge žene vode same sa sobom. I tada počinje ona borba koju drugi često ne vide; borba između onoga što želimo, onoga što možemo i onoga što mislimo da bismo trebale. Mnoge žene dobro poznaju taj tihi unutarnji glas koji se pojavi kada stvari ne idu savršeno.
On se pojavi kada kuća nije uredna kao inače. Kada posao uzme više vremena nego što smo planirale. Kada djeca imaju težak dan, a mi nemamo više snage.
Taj glas ponekad šapće:
„Ne ide ti ništa od ruke.“
„Mogla si bolje.“
„Trebaš više.“
Ali taj glas nije nužno istina. Često je samo odjek svih očekivanja koja smo godinama slušale oko sebe. Možda je zato važno podsjetiti se na nešto jednostavno: to što možemo mnogo toga ne znači da moramo sve. Ne možemo se isključiti iz života, prestati raditi ili prestati brinuti o onima koje volimo. Ali možemo prestati sebe kriviti za to što nismo savršene.
Možemo naučiti postaviti prioritete. Postaviti granice. Možemo dopustiti sebi da nešto ostane nedovršeno. Možemo glasno reći što nam treba. Možemo zatražiti pomoć bez osjećaja da smo zbog toga manje vrijedne. I možemo si dopustiti da ponekad jednostavno kažemo: danas je dovoljno i ovo što sam napravila.
Cvijeće je lijep simbol, ali ženama treba nešto još važnije
Cvijeće koje se daruje za Dan žena lijep je simbol pažnje. U njemu je poruka zahvalnosti i poštovanja. Ali možda je ovaj dan i prilika da učinimo nešto više od toga.
Da zastanemo i primijetimo žene oko sebe. Da im damo do znanja da vidimo njihov trud; onaj koji je vidljiv, ali i onaj koji se često podrazumijeva. Da čujemo kada kažu „ne mogu danas“ ili „previše mi je“. Da njihovo „ne mogu“ shvatimo ozbiljno. Možda je najveći dar koji možemo dati ženama osjećaj da su viđene, cijenjene i sigurne. Da njihov trud ima vrijednost i da ne moraju sve nositi same. Jer vrijednost žene nikada nije stala u jedan buket cvijeća, niti u jedan dan u godini.
Ali uz sve to, mi smo te koje ne smiju zaboraviti jednu važnu poruku.
Lijepo je dobiti priznanje. Lijepo je kada nas netko primijeti i cijeni ono što radimo. No naša vrijednost ne ovisi o tome koliko su drugi to primijetili. Ne moramo se stalno dokazivati. Ne moramo uvijek uspjeti sve. Ne moramo biti savršene da bismo bile vrijedne. Možemo si dopustiti da ponekad usporimo, da odaberemo ono što nam je u tom trenutku najvažnije i da bez grižnje savjesti kažemo da nešto ne možemo ili ne želimo. Možemo naučiti tražiti što nam treba, izgovoriti svoje želje i potrebe glasno, bez osjećaja da jedna žena „ne bi trebala tako“. Vrijednost žene ne dolazi iz toga koliko smo toga uspjele napraviti u jednom danu, koliko smo savršeno uskladile sve uloge ili koliko smo ispunile tuđa očekivanja.
Ona postoji i onda kada nitko ne kaže „hvala“, kada trud ostane neprimijećen ili kada svijet oko nas šalje poruke da bismo trebale biti još više, još bolje, još jače.
Zato nek nam ovaj Dan žena bude podsjetnik da ponekad budemo nježnije prema sebi nego što nas je svijet naučio biti. I da zapamtimo da cvijet uistinu jest lijep znak pažnje, ali još je ljepše kada se podsjetimo da našu vrijednost ne određuje ono što moramo dokazati svijetu.
Naša vrijednost je upravo u onom što jesmo.
Andrea Tomić, mag.psih.; KBT terapeut u superviziji
Psihološko savjetovanje (online/uživo)
Kontakt broj: 063/839 – 875
https://www.instagram.com/skriveno.u.meni/?hl=en
