Prvi su alarm podigli liječnici u Južnoj Koreji. Kod djece s normalnom razinom inteligencije masovno se opažaju poremećaji koncentracije, napadaji nagle ljutnje pri pokušaju oduzimanja telefona te praznine u pamćenju pri vrlo jednostavnim zadacima. Dijagnoza zvuči brutalno: digitalna demencija. To nije pitanje karaktera niti „teške dobi“. To je živčani sustav preusmjeren na funkcioniranje pod ekranom. Tinejdžere se sve češće upućuje u klinike za digitalni detoks jer bez telefona doslovno nisu u stanju normalno funkcionirati.
U školama diljem svijeta slika je gotovo identična. Dijete ne može zadržati pažnju dulje od dvije minute, ne zna sažeti odlomak koji je upravo pročitalo, ali savršeno pamti algoritme igara, lozinke i pravila unutar igara. Kada ekran nestane – pojavljuje se ili agresija ili potpuna praznina. To nije razmaženost. To je ovisnost o kratkim naletima dopamina, već ugrađena u strukturu mozga.
Godine 2015. Microsoft je zabilježio nagli pad sposobnosti koncentracije: s 12 sekundi na 8. Zlatna ribica može zadržati pažnju 9 sekundi. Suvremena djeca objektivno se koncentriraju kraće nego riba u akvariju. Ne zato što su „lošija“, nego zato što žive u beskonačnom scrollanju, kratkim klipovima i trajnoj buci podražaja, u kojoj nema mjesta tišini — a bez tišine ne rađa se misao.
Najopasnije promjene počinju tiho. Računanje napamet izaziva blokadu, tekstovi se listaju bez razumijevanja, zadaci se rješavaju isključivo uz pomoć sugestija. Danas se to naziva „normom našeg vremena“, iako je u stvarnosti riječ o gubitku sposobnosti dubokog, logičnog i samostalnog mišljenja. Mozak se navikava na kognitivne proteze i odbija raditi bez njih.
Odrastanje prestaje biti prirodan proces. Već sada se to vidi kod osoba nakon 25. godine života. Odraslo tijelo, reakcije tinejdžera: kratko vrijeme koncentracije, stalna potreba za stimulacijom, izbjegavanje odgovornosti. U Japanu i Koreji za to postoji izraz hikikomori — ljudi koji fizički žive, ali su psihički ispali iz života.
Poremećaji koncentracije i nagla emocionalna reaktivnost samo su vrh ledenog brijega. Stručnjaci upozoravaju da dugotrajna ovisnost o ekranima može uzrokovati i probleme sa snom, smanjenje kreativnosti te teškoće u socijalnim interakcijama. Ono što je najzabrinjavajuće jest činjenica da mozak mladih ne stječe dovoljno iskustva s dugotrajnim fokusom, introspekcijom i rješavanjem problema bez vanjske stimulacije. Ako se ovaj trend nastavi, sljedeće generacije mogle bi odrasti s ograničenom sposobnošću kritičkog mišljenja i samostalnog odlučivanja.
Postavlja se pitanje: Kamo idemo?
www.brotnjo.info
