Zrela zbirka zrele pjesnikinje, tako bismo mogli nazvati djelo pred nama. Od različitih životnih kamenčića sastavila je mozaik koji nam ima što poručiti, i s duhovne i s estetske strane.
Koliko god bila duboka bol zbog preranog gubitka sina, još dok nije imao priliku pošteno zaplakati na ovom svijetu, ipak to nije glavna nit u ovom pjevanju. Čak i unatoč tome što i sam naslov zbirke vuče podrijetlo iz spomenute boli. Viktorija Bukovac sučelila se licem u lice sa životom i iz toga izvukla zaključak da nas samo blizina spašava. To može biti blizina prema dragoj osobi, blizina prema drugome, blizina prema domovini, blizina prema Bogu… Samo naše biće treba biti otvoreno prema njoj i sve će skladno poteći svome uviru bez obzira na udarce tijekom toga toka.
Jedino na ovaj način zbirka je mogla dobiti cjelovitost, jer naizgled govori o različitim stvarima. Prvi ciklus posvećen je boli za izgubljenim djetetom i traganjem za smislom takva događaja. Drugi je posvećen blaženju te boli rađanjem druge djece, njihovom smijehu koji ozdravlja. Treći ciklus posvećen je ljubavi i svakodnevnom životu, a zapravo blizini koja plamti u našim njedrima. Četvrti se, s mirisom trećega, prelama u ona teška ratna vremena kada je sve na bubnju. Peti progovara o našem odnosu prema onostranosti, zrcalo je u kojem se ogledamo i prepoznajemo kakvi smo ljudi. Pročitavši sve izneseno i sami uranjamo u misli o svome životu.
Naravno da ovakav odnos prema književnom tkanju nosi i određene opasnosti. Tkalcu je lagano upasti u osjećajnost, samogovor koji drugima ne znači baš puno a trebao bi značiti. Viktorija Bukovac uspješno je tomu izbjegla. Pomoglo joj je to što nije u prvi zor stavila svoje boli i promišljanje te onda pokušavala sve to nekako književno umotati, nego obrnuto. Poštovala je književnost, poštovala je »građu« koju nastoji obraditi i tako dobila »zanatsku« cjelinu.
Kada smo ovako zaokružili pogled na pjesnikinje stihove, dotaknimo se pobliže i nekih od njih samih. Puno nam toga žele i uspijevaju reći.
Istakao bih najprije pjesmu Moj tata bio je vojnik. Evo nekoliko stihova. »Moj tata bio je vojnik./ Umjesto mene,/ u ruci je čuvao pušku./ Držao je i hladno tijelo pobratima./ Miris krvi na usni/ ostao mu kao znamen./ Moj tata nije volio rat./ Na straži je znojnim dlanom/ stiskao zrnca krunice/ i gledao sliku moje mame./ A Majka Božja/ čuvala mu srce/ od mržnje i metka.« U ovim stihovima blizina je donesena kao sveprožimajuća stvarnost. I nebo nas kroz nju dodiruje, a mi sami uspijevamo opstati unatoč pogubnim životnim vjetrovima.
Ne smijemo svakako preskočiti ni pjesmu Franjevački mučenici. »Ljubav u Kristu raspela ih/ kao znak da tu smo…« Bilo je to u neka druga vremena, a zapravo u naša. Ne smijemo ih zaboraviti, oni su dio naše duhovnosti, našega postojanja. Još za njih kaže: »Čuješ li ih noću/ kad tišina progovara?« A kaže i ovo: »… i nema čizme koja bi otela Boga.« Jednostavne, a duboke riječi.
I sada pri kraju možemo si postaviti pitanje: lomi li nas život ili mi lomimo valove koji nam stoje na putu prema pravoj našoj, Božjoj slici u nama? To je ta blizina koja nas dubinski prožima i onda boji sve naše druge blizine. Kada to shvatimo, osvojili smo glavni životni zgoditak. Viktorija Bukovac to zna te uspješno ide životnim, književnim i inim drugim stazama.
Miljenko Stojić
www.brotnjo.info
