U Mostaru je u srijedu održano predavanje pod nazivom “Djeca s poteškoćama u razvoju: Zajednica na putu rušenja stereotipa i predrasuda”, koje je vodila edukacijska rehabilitatorica Paulina Knezović. Istaknuto je kako su edukacija javnosti, promjena terminologije, podrška stručnjaka i aktivno uključivanje zajednice ključni koraci u rušenju stereotipa i osiguravanju bolje kvalitete života djeci s teškoćama u razvoju i njihovim obiteljima.
Knezović je naglasila važnost suradnje roditelja, stručnjaka i šire zajednice u stvaranju inkluzivnog okruženja u kojem svako dijete ima priliku za razvoj i kvalitetan život.
– Nažalost, situacija u našem društvu još uvijek nije idealna, ali edukacije poput ove predstavljaju važan korak naprijed. Prava inkluzija ne znači samo fizičko prisustvo u razredu, već stvarnu socijalizaciju i podršku, što zahtijeva promjenu terminologije, osviještenu zajednicu i više kontakta s djecom s teškoćama u razvoju – istaknula je Knezović.
Edukatorica je također primijetila da roditelji često ostaju sami u izazovima, a umjesto sažaljenja, potrebna im je podrška zajednice, razumijevanje, stručna pomoć i konkretna podrška u svakodnevnim situacijama.
Jedan od važnih koraka je, kako je naglasila, promjena terminologije.
– Više ne govorimo o ‘djeci s posebnim potrebama’ ili ‘mentalnoj retardaciji’, već o osobama s intelektualnim teškoćama. Važno je također poštivati ono što smo potpisali, poput Konvencije o pravima djeteta. Napravili smo određene korake, ali još uvijek nedovoljno – rekla je.
Knezović je ukazala i na potrebu uključivanja stručnjaka koji su u direktnom kontaktu s djecom, poput edukacijskih rehabilitatora, logopeda i psihologa.
– Iako stručni kadar postoji, njihov glas često nije dovoljno prisutan u javnosti. Današnje predavanje može biti prilika za promjenu toga – poručila je.
Stereotipi i predrasude i dalje su prisutni, od uvjerenja da djeca ‘ne mogu raditi, učiti ili samostalno živjeti’, do ignoriranja teškoća poput ADHD-a ili specifičnih teškoća učenja.
– Svaka teškoća nosi svoje stereotipe, a zadatak zajednice je razumjeti ih i djelovati kako bi se mijenjale percepcije – naglasila je edukacijska rehabilitatorica.
Kada je riječ o inkluziji, kazala je, većina je za nju, ali problem nastaje kada inkluziju implementiramo, a nismo potpuno pripremljeni.
– Posebno u školama, gdje nastavnici često ostaju sami, bez dovoljno stručne podrške. Asistenti u nastavi pomažu, ali je ključno jasno definirati ulogu asistenta i stručnog suradnika te osigurati timski rad. Sustav treba funkcionirati bez preopterećenja pojedinaca – istaknula je Knezović.
Zajednica također mora ukloniti prostorne i druge barijere, osigurati aktivno uključivanje djece u različite programe te sustavno educirati roditelje, stručnjake i širu javnost.
– Samo zajedničkim radom, s djecom, roditeljima i stručnjacima, možemo stvoriti društvo u kojem inkluzija nije samo formalna prisutnost, već stvarno doprinosi kvaliteti života svih – zaključila je Knezović.
www.brotnjo.info
