Je li vam se ikada dogodio onaj neugodni trenutak u roditeljstvu – ili u vlastitom odrastanju – da ste pomislili: „Nešto sa mnom (ili s mojim djetetom) nije u redu.“? Dijete koje previše plače, koje se teško nosi s bukom, gužvom i promjenama, koje intenzivno proživljava svaku sitnicu. Odrasla osoba koja se brzo iscrpi, duboko doživljava emocije, stres je doslovno paralizira, a rokovi je ostavljaju bez daha. Jesu li takva djeca i ljudi previše „zahtjevni“ i „teški“ ili drugačiji po jednoj svojoj specifičnosti?
U ovoj epizodi podcasta Rastući s djecom otvorili smo temu visoke osjetljivosti (VO) – osobine koja oblikuje način na koji doživljavamo svijet, ljude i sebe same. Gošća epizode je Lucia Paula Deranja, senzorna pedagoginja koja kroz stručnu, ali i osobnu te roditeljima blisku perspektivu pomaže razumjeti što se zapravo događa u kod takvih osoba.
Što je zapravo visoka osjetljivost?
Visoka osjetljivost nije dijagnoza niti poremećaj. Riječ je o specifičnosti, urođenoj osobini živčanog sustava zbog koje osoba intenzivnije prima, obrađuje i doživljava podražaje iz okoline. Zvukovi su glasniji, svjetla jača, emocije dublje, a promjene zahtjevnije.
Kod djece se to često vidi vrlo rano – već u dojenačkoj dobi. Beba koja stalno plače, teško se smiruje, burno reagira na nove situacije ili promjene rutine često nosi etiketu „zahtjevne“. No u stvarnosti, takva beba samo intenzivnije doživljava svijet koji je za nju preglasan, prebrz i prepun.
Rutine su sigurnost
Za visokoosjetljivu djecu vrlo je važno imati rutine. Predvidljivost im pomaže da reguliraju vlastiti živčani sustav. Kada znaju što slijedi, imaju osjećaj kontrole i sigurnosti.
Problem nastaje kada se ta potreba tumači kao razmaženost ili tvrdoglavost. U stvarnosti, dijete koje se raspadne kada se plan promijeni ne manipulira – ono je senzorno preplavljeno.
Igraonice, rođendani, trgovački centri, božićni sajmovi – mjesta koja bi trebala biti zabavna često su pravi horor za visokoosjetljivu djecu (i odrasle). Glasna glazba, jarka svjetla, gužva, mirisi i neprestano kretanje stvaraju kaos u živčanom sustavu.
Tijelo tada reagira instinktivno: bijeg, borba ili zamrzavanje. Dijete se povlači, postaje razdražljivo ili potpuno „izgubi kontrolu“. To nije loše ponašanje – to je preopterećenje.
Tijelo kao saveznik: propriocepcija i gruba igra
Jedan od ključnih alata u pomaganju visokoosjetljivoj djeci je rad s tijelom. Propriocepcija – osjet koji nam govori gdje je naše tijelo u prostoru – pomaže u regulaciji.
Gruba igra, guranje, povlačenje, nošenje težih predmeta, skakanje, valjanje po podu… sve to pomaže djetetu da se „vrati u tijelo“ i smiri živčani sustav.
Izmišljanje za trpezom i izmišljanje prijatelja
Kod visokosjetljie djece vrlo je česta i selektivna prehrana. Tekstura, miris i okus hrane mogu biti preintenzivni. Prisila najčešće samo produbljuje otpor.
Umjesto borbe, važno je krenuti od priznavanja djetetovog osjetilnog doživljaja. Kada dijete kaže da mu je nešto „bljak“, ono nije razmaženo niti u krivu – ono govori kako njegovo tijelo doživljava hranu. Hrana se i dalje nudi, redovno se nalazi u ponudi, ali bez pritiska.
Lucia navodi kako je najbolje da je prvenstveno promatramo i opisujemo: kakva je na dodir, koje je boje, kako miriše. Slijede mali, sigurni koraci – dotaknuti, približiti jeziku, staviti na zube, a tek onda, ako dijete želi, progutati.
Dijete se pritom njemu primjerenim jezikom kroz priču uči o važnosti zdrave prehrane, gradi toleranciju prema okusu i usvaja zdrav odnos prema hrani, tijelu i osobnim granicama.
Njihovi osjeti nisu „izmišljanja“ i „izvoljevanja“, nego intenzivan ojsećaj koji traži detaljniju obradu.
Odrasli visokoosjetljivci: empatija, stres i rokovi
Visoka osjetljivost ne nestaje s godinama. Odrasli visokoosjetljivci često su iznimno empatični, odgovorni i posvećeni. No ta empatija može postati i teret – stalno brinu o drugima, preuzimaju previše i zaboravljaju na vlastite granice.
Rokovi, pritisak i multitasking za njih nisu samo izazov – oni su izvor ozbiljnog stresa. Sustav se prebrzo preopterećuje, a oporavak traje dulje.
U epizodi detaljnije govorimo i o temama koje u ovom tekstu tek dotičemo: utjecaju ekrana na visokoosjetljivu djecu, izazovima škole i učenja, rokovima i stresu, strahovima, izmišljenim prijateljima te božićnom razdoblju kao vremenu pojačanih podražaja. Visoka osjetljivost nije slabost koju treba popraviti. To je osobina koju treba razumjeti i usmjeriti.



