Za mnoge je prosinac najljepše doba godine. Tako barem zvuči u pjesmama, reklamama i porukama koje slušamo sa svih strana. I za mnoge od nas, to doista jest istina. Ipak, upravo to najljepše vrijeme u godini nerijetko donosi i najviše žurbe. Spiskovi vire iz torbi, djeca vuku rukav jer žele još samo nešto, trgovine se pune, ljudi žure, a mi pokušavamo uhvatiti dah prije nego opet potrčimo. Kao da nas ovo vrijeme uhvati nespremne, pa između gužvi, obaveza, radnih sezona i “trebalo bi” rečenica zaboravimo zastati i osjetiti ono zbog čega se svemu ovome veselimo.
I dok svjetla svake godine zasjaju sve ranije, komentari postanu sve glasniji; prerano, previše, preskupo, pretjerano. No možda je važno da prije nego što išta zaključimo, pokušamo vidjeti i ono što se ne vidi možda tako očito.
Božić s mirisom mora
Božić se često spominje kao najiskomercijaliziraniji blagdan. I teško je to ne primijetiti. Police se pune božićnim ukrasima još dok se vraćamo s mora, lampice svijetle prije nego se dani stvarno skrate i već lagano na svakom koraku imamo podsjetnik na ono što još nemamo, a „stvarno bi nam trebalo“. U takvoj atmosferi nije čudno da se mnogi zapitaju:
„Je li se izgubio smisao Božića?“
Ali možda odgovor nije tako jednostavan. Smisao Božića ne nestaje tako lako. Smisao ne nestaje zato što je izlog prerano okićen. Ne nestaje zato što je advent postao svečaniji, šareniji, glasniji. Ne nestaje čak ni onda kada se u sve ono božićno uvuče pokoja stvar koja nema veze sa tradicijom. On se ne skriva u stvarima, nego u značenju koje im mi dajemo. Stvari same po sebi nisu ni prazne ni pune. One to postaju tek u odnosu s nama.
Jednoj osobi bor je samo bor. Drugoj je sjećanje na djetinjstvo. Nekome su kolači samo desert. Nekome su ritual, miris doma, znak da je netko mislio na druge. Advent nekome izgleda kao buka i gužva, a nekome kao rijetka prilika za susret, razgovor i malo prisutnosti u sadašnjem trenutku.
Možda problem nije u tome što je Božić postao “previše”, nego u tome što smo zaboravili zapitati se: što je meni dovoljno?
„Ove godine ću drugačije“….pa opet malo po starom
Prosinac dolazi s posebnim popisima obaveza. Onim nekim napisanim i nenapisanim pravilima; velikim spiskovima za nabavku i još većim spiskovima u glavama. Kuća se čisti temeljitije nego inače. Kolači trebaju ispasti baš onako kako treba. Nova odjeća se priprema. Pokloni se zbrajaju. A kako dani postaju kraći, naše liste kao da postaju sve duže. U toj utrci često pokušavamo dosegnuti neku zamišljenu verziju savršenog Božića. I svake godine, kad sve prođe, čujemo isto:
“Dogodine ću jednostavnije.” „Dogodine ću malo sporije.“
Ali dogodine je daleko. A um se lako vrati starim pravilima. No, bez obzira na sve to, mnogi od nas zapravo vole sve te pripreme, možda i više nego što sami sebi priznamo.
Istina je da Božić dolazi i bez savršeno uređenog doma. Ali istina je i da mnogi od nas žele taj osjećaj reda. Ne zbog drugih, nego zbog sebe. Jer uredan prostor često znači i malo mirniju glavu. Volimo miris svježe pečenih kolača, volimo skrivati poklone po ormarima, volimo osjećaj doma koji se mijenja iz dana u dan. Samo negdje usput zaboravimo zastati i udahnuti taj proces, jer sve radimo “u hodu”, kao još jednu obavezu koju moramo skinuti sa popisa.
Možda se ne radi o tome da kuća mora biti savršena, nego da bude dovoljno dobra. Dovoljno čista da se u njoj osjećamo ugodno. Dovoljno uređena da nas ne opterećuje. Možda nije potrebno sve odjednom. Možda bismo ove godine mogli raditi kolače uz glazbu koju volimo, a ne uz nervozu da ispadnu savršeni.
Možda bismo bor mogli kititi uz priču o najdražem trenutku iz ove godine, a ne uz žurbu da sve izgleda “kao iz kataloga”. Ili kao zadatak koji moramo „skinuti s liste“. Možda bismo mogli barem jednom tjedno sjesti uz čaj i pogledati oko sebe, umjesto samo u kalendar.
Možda je lakše rasporediti, malo po malo. Možda je lakše kad damo sebi unaprijed dopuštenje da ne mora sve biti savršeno. Da ne moramo napraviti ono što „treba“, nego ono što volimo. Da dopustimo sebi da uradimo danas samo jedan mali zadatak. Drugi dan samo ono što nam je zaista važno. I stati kad osjetimo da je dovoljno. Kad osjetimo da nas sve ono što „trebamo“ samo opterećuje i kad zaboravimo na ono što želimo. Ono u čemu uživamo.
Jer “dovoljno” je gotovo uvijek zdravije od “savršeno”.
Smisao u onom što nam stvarno treba
Prosinac, možda više nego bilo koji drugi mjesec dolazi sa skrivenim, nenapisanim pravilima koje nam se često tiho uvuku u naše misli. Na sve strane čuje se poruka da moramo biti sretni. Da nam mora biti lijepo. Da bi trebalo biti toplo, mirno i radosno. A ako se taj osjećaj ne dogodi, lako pomislimo da s nama nešto nije u redu. Ali, istina je da naše emocije ne prate kalendar. Da prosinac sam od sebe ne donosi toplinu i sreću. Ne raduju se svi istim stvarima. Ne prolaze svi ovo vrijeme jednako. Stoga, ako ti ovo vrijeme ne donosi onaj topli osjećaj ne zaboravi:
U redu je ako ti je teško. Ako si umorna. Ako osjećaš tugu i nostalgiju. Možda ne postoji trenutno magično rješenje, ali zapitaj se: „Što meni treba?“; a ne „Što se od mene očekuje?“
A za sve nas neka ovo vrijeme donese baš tu poruku: Da bude manje osude. Više razumijevanja.
Neka ne bude pravila:
Kad je prerano, a kad prekasno za lampice. Koliko je kolača previše. Kako bi se trebali osjećati. Treba li ići na advent ili ne. Jer često izgleda, kao da mnogi samo čekaju da iskažu svoje mišljene o tom kako bi nešto trebalo. Što je smisao, a što nije.
Ali smisao Božića se ne gubi zato što su lampice upaljene ranije. Jer lampice nisu te koje gase vjeru. Možda se pokraj tih lampica svaku večer obitelj okuplja na zajedničkoj molitvi.
Možda se ispod tih lampica pakiraju paketići za one koji imaju manje.
Možda se pored tih lampica svakodnevno djeci pričaju priče o rođenju Božjeg djeteta.
Možda su nekom lampice toplina koja mu je nedostajala cijelu godinu.
Možda su nada. Ili utjeha. Ili znak da nije sam.
Možda je netko ove godine lampice upalio ranije, da duže svijetle, jer nije siguran da će dogodine svi biti u istom broju.
Možda netko uživa u pripremi svakog detalja blagdanskog stola. A to ne znači da mu je savršeno uređeni stol važniji od obitelji koja će sjesti za njega. Možda netko jedva čeka advent zbog susreta koji mu znači. Možda netko pronalazi mir u tišini doma, u molitvi ili samo u sjedenju uz svjetla bora. Ništa od tog ne mora umanjiti iščekivanje Božića.
Jedno ne isključuje drugo.
Savršeno ukrašena jelka ne znači da je nekom važnija od ljudi koji će se pronaći pored nje. Ali ni radost stvaranja lijepog nije bez smisla.
Možda smisao Božića nije u tome da sve izgleda kako “treba”, kada treba i što treba. Možda smisao Božića nije u pravilima što bi tko trebao raditi i zašto. Možda je smisao u tom da sami sebe upitamo:
Što meni treba?
Što mi donosi mir?
Gdje se osjećam dobro?
I da to dopustimo i sebi i drugima.
Zato, umjesto da tražimo gdje se smisao izgubio, možda samo možemo reći:
Neka im bude lijepo. Onako kako njima treba. Onako kako oni žele.
I neka i nama bude lijepo.
Dovoljno lijepo.
Stvarno.
Toplo.
Možda baš takav Božić, onaj u kojem ima mjesta i za trud i za odmor, i za radost i za umor, bude onaj za koji ćemo reći:
Neka i dogodine bude baš ovakav.
Andrea Tomić, mag.psih.; KBT terapeut u superviziji
Psihološko savjetovanje (online/uživo)
Kontakt broj: 063/839 – 875
https://www.instagram.com/skriveno.u.meni/?hl=en
