Piše: mag. psych. Marijana Grgić
Psihološko savjetovalište Majka Tereza, supruga i majka četvero djece
Vjerujem da nijedna psihički zdrava osoba u životu ne želi biti „luzer“ (gubitnik).
Gubitnik je osoba koja nema određene kvalitete koje ima grupa. U školskim krugovima danas to su oni učenici koji nemaju određenu marku tenisica, odjeće, kilažu, ocjene – bilo što što grupa ostalih glasnih učenika ima.
U tim se situacijama javlja vršnjačko nasilje ili bullying.
Učenici prema kojima se vrši nasilje gotovo u svim slučajevima izabiru šutnju i dugo pate u samoći.
Na savjetovanjima često razgovaram s djecom koja trpe bullying. Još nikada nisam srela dijete koje voli biti odbačeno i samo – bez obzira kakva bila referentna skupina koja ga odbacuje.
Gubitak ljudskog dostojanstva u tim je slučajevima zagarantiran.
Osoba koja izgubi dostojanstvo često prolazi sličan obrazac: najprije psihičku nelagodu, a zatim, kao posljedicu dugotrajnog stresa, i fizičku.
Psihička se nelagoda često pokušava „riješiti“ negiranjem problema:
„Ma nisu oni to tako mislili.“
„Ovo se nije dogodilo.“
Jedno vrijeme osoba utihne kako bi bila spremna na bilo kakav negativan podražaj iz okoline.
To stanje ubrzo zamjenjuje pretjerana psihička napetost koja „izlazi“ u najpogrešnijim trenucima – na najpogrešniji način.
Dijete ima neprilagođene emocionalne reakcije i obično se javlja ljutnja prema agresoru, koja se nažalost ne okreće prema agresoru, nego prema samome sebi – što nazivamo autoagresija.
Jedan od najčešćih oblika autoagresije u adolescenciji jest samoozljeđivanje rezanjem; pritom su česta (često i namjerno skrivena) mjesta podlaktice, zapešća, nadlaktice i bedra (Andrei et al., 2022; Cornell BCTR, 2016; Psychiatric Times, n.d.).
Posljedice vršnjačkog nasilja ne staju na psihičkoj razini; često dolazi do promjena tjelesne mase (dobivanja ili gubitka kilograma), češće se javljaju poteškoće vezane uz sliku tijela i rizična ponašanja hranjenja, a dokumentirane su i veze s poremećajima hranjenja te psihosomatskim tegobama (Moore et al., 2017; Day et al., 2021; López et al., 2022; Zimmer-Gembeck, 2021).
Gubitak ljudskog dostojanstva svjedoče mnoge osobe koje nakon toga nikada više nisu bile iste.
S bullyingom se u savjetovalištu nosimo na jedini mogući, zdravi način – osnažujemo osobu u njezinim individualnim karakteristikama te joj pomažemo da prepozna i povjeruje u svoje dobre kvalitete.
Kamo s patnjom?
U ponekom slučaju, kako je to lijepo naglašeno u kršćanskoj duhovnosti, patnja može otići u dva smjera – jedan je udaljavanje od Boga, a drugi približavanje.
Metodom udaljavanja ljudi su se služili generacijama i generacijama.
To su današnji ateisti i svi ljudi koji su se okrenuli protiv vjere.
Ljudi koje patnja približi Bogu melem su za dušu svakoga čovjeka koji se nalazi u njihovom društvu.
Pišem o ljudima koji su umilni i mekani, pričaju o svojim patnjama bez gorčine i zamjeranja – i čovjek se zbog njih „zaljubi“ u patnju i počne shvaćati njezin duboki smisao u trenutku vlastite patnje.
S onu stranu dostojanstva boraviti nam je više puta u životu. To je individualan čin.
Kada sam se prvi put našla s onu stranu dostojanstva, moja prva reakcija bila je nijekanje.
Zatim sam se pobrinula da za moje poniženje nitko ne čuje – a i ako čuje, laži su čekale spremne.
Jako je težak boravak s druge strane.
Osjećaj da su sve oči uprte u tebe, da svi znaju koliko si jadan.
U Cenacolu je rijedak susret s vanjskim svijetom značio da neću dostojanstvo donijeti natrag kući.
Kad god sam bila izložena vanjskom svijetu, moje dostojanstvo bilo je poljuljano.
Sjećam se svih prilika u kojima je moje dostojanstvo odlazilo od mene – ali jedne posebno.
Svjedočili smo u jednoj školi gdje je ravnatelj pretpostavio da sam ja ovisnica.
Počeo mi se obraćati s glumljenim poštovanjem, ali mu je svako malo ispala rečenica poput:
„Takvi kao ti.“
„Eto i te tvoje greške.“
„Ja svojim učenicima govorim da je važno samo da ne postanu kao vi.“
Pravilo Zajednice bilo je da se na uvredu ne vraćamo, nego da molimo nad njom.
Moram reći da mi je molitva nad uvredom bila otkriće stoljeća.
Prvi dan molitve obično se ne spava – u glavi se neprestano ponavljaju utisci izrečenih riječi koje na dušu iznova i iznova prosipaju otrov.
Drugi dan se malo bolje spava, ali se još uvijek živo sjećaš i u mislima i na koži.
Treći dan si već sve negativno ostavio u molitvi, tako da je ostalo samo prihvaćanje situacije onakvom kakva jest.
Za iduću takvu situaciju nosiš veći mir pa znaš da osjećaje ne možeš umrtviti, uvredu izbrisati, agresora utišati, ali možeš naći zdrav način kako da se s uvredom nosiš.
U situacijama gdje se moglo govoriti – govorila sam.
A gdje nije bilo mogućnosti za govor, jednostavno sam prikazala.
S onu stranu dostojanstva počela sam praviti društvo Kristu na desetoj postaji Križnog puta – Isusa svlače.
I ono najmanje zrnce dostojanstva koje je imao, uzeli su Mu.
„Meni je danas oduzeto dostojanstvo – želim Ti praviti društvo. U Tvom društvu je teško; teško je gledati sve poruge svijeta, ali Tvoje društvo oslobađa.
S onu stranu dostojanstva nalazi se sloboda. Nikome više ništa ne dugujem, nitko me više niti u oči ne gleda.
Nekima ja više nisam niti čovjek – svijet je, što se njih tiče, mogao i bez mene. Ipak, ja sjedim s Tobom za stolom.
Iz nekog meni nepoznatog razloga, pozvao si me u svoje društvo. U Svetim knjigama piše da je to velika čast.
Ne osjećam se počašćeno – osjećam se jadno. Snagu mi daje jedino činjenica da nemam gdje pobjeći,
pa sam tu – suobličujem se s Tvojom patnjom. Pomozi mi da vratim izgubljeno dostojanstvo i da i ja Uskrsnem.“
S druge strane susrela sam mnoge ljude.
Bilo je tu nepravedno optuženih, onih kojima su podmetnute zatvorske kazne, roditelja djece s poteškoćama u razvoju, žena koje su muževi prevarili i izvrgnuli ruglu, roditelja koji su očajnički tražili pomoć u teškim psihičkim stanjima svoje djece, udovica koje su ostale same s više djece, muškaraca koji se bore s dugovima i osjećajem neuspjeha, bolesnih koji su mjesecima prikovani za krevet, onih koji su izgubili dijete i više se nikada nisu nasmijali, mladih koji se vraćaju iz zajednica noseći krivnju…
U svom radnom vremenu danas uglavnom boravim s onu stranu – praveći društvo onima koji Kristu prave društvo.
Ogoljeni u svom poniženju.
Što sam više s druge strane, to sam sretnija.
„Blago siromasima duhom, jer njihovo je kraljevstvo nebesko…
Blago ožalošćenima, jer će se utješiti…
Blago progonjenima zbog pravednosti, jer njihovo je kraljevstvo nebesko.”
(Mt 5, 3–10)
Obećano nam je da ćemo baštiniti sreću – i na ovom i na onom svijetu.
Posljednje mjesto gdje sam boravila „s onu stranu“ dogodilo mi se na krunici Inicijative 40 dana za život.
Dok se moli, sjedi se iza plakata Inicijative. Nailaze ljudi – netko u žurbi, netko polakše – većinom skrećući pogled, da se slučajno ne bi i dužim pogledom upleli u ovakvo nešto „suludo“ kao što je javna molitva krunice ili borba za nerođenu djecu koje društvo ne želi.
Tamo, međutim, iza plakata, nalazi se najljepše i najsigurnije mjesto na svijetu.
Mjesto koje nitko neće i za koje se nitko ne bori.
Ne rade se izbori ni kandidature, rijetko će se netko i uslikati.
Ali tamo, onako ogoljen i odbačen, jednostavno znaš – svijetu si možda gubitnik, ali upravo praviš društvo Kristu.
Instagram: https://www.instagram.com/psiholog.marijanagrgic
Facebook: https://www.facebook.com/psiholog.marijanagrgic
Web stranica: https://www.psiholog-marijanagrgic.com
