Dobrodošli u svijet tinejdžera — s puno nepoznanica, s puno nereda, kaosa, emotivan i često iscrpljujuć, ali i nevjerojatno važan. Svijet u kojem se, dok pokušavamo razumjeti vlastito dijete, često susretnemo s onim dijelom sebe koji smo davno potisnuli — onim zbunjenim, ranjenim, nevidljivim tinejdžerom koji još uvijek tiho živi u nama.
I baš tu, na tom tankom spoju djetinjstva i odraslosti, najčešće puca strpljenje, razumijevanje i povezanost. Mnogi roditelji priznaju da ne prepoznaju svoje dijete — dijete koje je nekad bilo veselo, otvoreno i blisko, sada je tvrdoglavo, povučeno ili prkosno. A možda, zapravo, ono samo pokušava pronaći sebe.
Kad želja za zaštitom postane zamka
Zašto nam je tako teško dopustiti djeci da pogriješe? Zašto ne podnosimo kad pate, ljute se, kad su izgubljena? I kako to da, unatoč svim našim naporima da ih zaštitimo, sve češće čujemo kako mladi ne znaju živjeti?
O tim pitanjima govori magistrica psiho-socijalnog savjetovanja i osnivačica izdavačke kuće i škole Harfa – Irena Orlović, koja godinama proučava dinamiku odnosa između roditelja i djece. Ona ističe paradoks modernog roditeljstva: u želji da djeci pružimo najbolje, često im oduzimamo ono najvažnije — priliku da sami izgrade otpornost i unutarnji kompas.
“Sve rješavamo za njih – i time im zapravo poručujemo: ti to ne možeš sam”, objašnjava Orlović. “Dajemo im najbolje mobitele, najbolju robu, uređujemo im život tako da ne osjete neugodu. A kad takvo dijete sutra treba živjeti samo, prvi stres postaje panika.”
Tinejdžerski kaos nije greška — to je rast
Tinejdžerske godine, kaže Orlović, nisu vrijeme sreće, nego vrijeme traženja. Kaosa. Propitivanja svega. I upravo u tom nemiru rađa se identitet.
“Tinejdžeri nisu stvoreni da budu sretni. Oni su u procesu. Naša uloga nije da ih ‘popravimo’, nego da ih vidimo.”
U svijetu u kojem se od djece traži da budu stalno „okej“, sve češće zaboravljamo da su neugodne emocije — tuga, ljutnja, strah, sumnja — prirodan dio života. Kad ih djetetu ne dopuštamo, učimo ga da potiskuje, a ne da osjeća.
Kad kontrola zamijeni povjerenje
Orlović posebno upozorava na iluziju kontrole – roditeljski refleks da sve držimo pod nadzorom, da pratimo, ograničavamo i nadgledamo.
“Što više kontroliraš dijete, to mu jasnije poručuješ – ne vjerujem ti. I to dijete osjeti. Onda traži pripadnost negdje drugdje – u društvu, u virtualnom svijetu, bilo gdje gdje će se osjećati viđenim.”
Kontrola, kaže, često proizlazi iz straha. No kad umjesto zabrane odaberemo povezanost, dijete počinje učiti – ne iz naših riječi, nego iz našeg primjera.
U svakom roditelju živi jedan tinejdžer
I možda je to najteži, ali i najljepši dio roditeljstva – spoznaja da nas djeca neprestano odgajaju. Njihove emocije, otpori i ispadi samo su zrcalo naših vlastitih, nerazriješenih priča.
“U svakom od nas živi naš tinejdžer koji nikad nije bio viđen. Dok ga ne čujemo, dok ga ne prigrlimo, on će nas pratiti cijeli život.”
Kad pogledamo u sebe, mijenjamo i način na koji gledamo njih.
“Djeca su došla da nas odgoje, a ne da mi njih ‘popravimo’. Kad ispravljaš sebe – ispravljaš i njih.”
Kako izgleda roditeljstvo u kojem smo odgovorni prvenstveno za svoje ponašanje i kad se bavimo sobom? – poslušajte više u novoj epizodi podcasta Rastući s djecom.
