Svoju sjajnu karijeru Dražen je započeo u rodnom Šibeniku, sa 16 godina, debitirajući za KK Šibenka.
U nekoliko sezona provedenih u rodnom gradu Dražen je svome klubu donio prvi naslov prvaka jugoslavenske lige u finalu protiv tada favorizirane Bosne.
Nakon rodnog grada Dražen pravi korak više i prelazi u Cibonu, pod dirigentskom palicom ponajboljeg trenera s ovih prostora, Mirka Novosela.
Dolaskom Dražena u Cibonu zagrebačka momčad doživljava procvat na europskoj sceni.
Cibona je u tome razdoblju 84′, 85′ predvođena Draženom osvojila dvije titule europskog prvaka.
Zanimljivo je da je Cibona u tome periodu čak 5 puta savladala najuspješniji europski klub Real Madrid, a glavnu ulogu u svim pobjedama imao je Dražen koji je španjolskom velikanu sveukupno zabio 205 koševa, što je prosjek od 41 koša po utakmici.
Takva briljantna predstava zaintrigirala je čelne ljude španjolskog kluba te je košarkaški Mozart prešao u redove Real Madrida i tamo se zadržao jednu sezonu 88’/89′.
S Realom je u toj sezoni osvojio Kup kupova, u finalnom susretu ubacivši respektabilna 62 koša za svoju momčad.
Nakon europske avanture Dražen u ljeto 89′ odlazi preko “bare”.
Činjenično je stanje da europski igrači u tome periodu nisu imali gotovo nikakav utjecaj u NBA ligi i upravo je Dražen postao taj koji je stekao reputaciju otvorivši vrata mnogima koji su se željeli okušati u najjačoj ligi svijeta.
Njegova radna etika, disciplina i perfekcionizam doveli su ga u Portland njegovu prvu NBA postaju.
Proveo je Dražen sate i sate na klupi kao zamjena za tadašnje bekove.
Petrović je u periodu provedenom u Portlandu odigrao svega 967. minuta, a njegov manjak minutaže zabrinjavao je sve one koji su pratili njegove igre.
Njegova misija bila je jasna – europski košarkaš koji nije centar pokušava uspjeti u NBA ligi.
Ameri su pak mislili da su strani bekovi prespori za NBA tržište i Dražen ih je u svojoj želji i “gladan” utakmica uvjerio u suprotno.
Nakon godina provedenih u Portlandu, gdje se i nije baš naigrao Dražen prelazi u New Yersey Netse 1991.godine.
Prvo je počinjao igru s klupe, a u sezoni 91/92 Dražen dobiva željenu minutažu i meč završava s prosjekom od 21 poena.
Dražen je bio prepoznatljiv po svojoj karizmi. Bio je jedan od onih igrača koji bi šutirao metar iza linije za tricu. Bilo ga je teško čuvati na distanci. Zbunjivao bi obrambene igrače svojim lažnjacima na terenu. Bio je savršen igrač za današnju košarku, govorili su tada čelni ljudi New Yersey Netsa.
Svi su u Draženu prepoznali nestašnog mladića punog karizme. Za vrijeme utakmice stiskao bi šaku, vrištao nakon pogođenog šuta za tri, suprotstavljao bi se i Jordanu..
U Netsima je jednostavno ušao u legendu. Proveo je s njima dvije sezone do trenutka tragične pogibije u ljeto 93′.
Predvodio je na OI u Barceloni 92 Hrvatsku košarkašku reprezentaciju do osvajanja srebra protiv moćnog Dream Teama, predvođenog Jordanom, Pippenom, Barkleyem, Birdom, koji je savladao Hrvatsku 117 : 85.
Bila je to utakmica za pamćenje i prva ove reprezentacije pod hrvatskom zastavom.
Srebro za pamćenje i nastup za ponos nacije.
Dražen i društvo pokazali su karakter te godine u Barceloni, a a klupe ih je predvodio košarkaški velikan Pero Skansi.
Teško je pobrojati sva priznanja, zasluge i ono čime nas je Dražen zadužio kada govorimo o košarci, iako je svoju ovozemaljsku avanturu okončao sa nepunih 29 godina.
Utakmica u Wroclawu, zadnja u Draženovoj karijeri, naprasno ugašeni snovi, Golf 2 i dan kada je sve stalo…
3.veljače 1959., pogibijom trojice velikih glazbenika Rock and roll scene Buddy Hollya, Ritchie Valensa i J.P. Richardsona slovi kao dan kada je umrla glazba, Heyselska tragedija obilježila je nogometnu povijest zauvijek, a isto tako toga 7. lipnja 93′ za sve ljubitelje košarke po mnogima je dan kada je umrla košarka.
Dražen je svoju posljednju utakmicu odigrao u poljskom gradu Wroclawu protiv Slovenije na turniru kvalifikacija za Europsko prvenstvo.
Igranje za nacionalnu vrstu za njega je bila svetinja. Iako u to vrijeme NBA zvijezda u usponu, rekao je da se ne može ne odazvati pozivu izbornika.
Dražen je na toj utakmici postigao 30 koševa. Jutro nakon, reprezentacija se uputila iz Wroclawa za Frankfurt gdje ih je čekao avion za Zagreb.
Dražen je toga jutra, umjesto da se sa svojim kolegama iz reprezentacije avionom vrati za Zagreb, odlučio na poziv tadašnje djevojke Klare Szalantzy sa osobnim automobilom krenuti put Zagreba.
Nakon 4 sata vožnje, nedaleko od Frankfurta u blizini gradića Denkendorfa, njihov golf se pri velikoj brzini zabio u kamion. Dražen je poginuo na licu mjesta, dok su njegova djevojka i njena kolegica Hilal Ebedal prošle s lakšim ozljedama.
Tog kobnog ponedjeljka košarkaški svijet je utihnuo i po mnogima toga dana u 17:20 umrla je košarka, jer je otišao najveći.
Ušao je u legendu, na vrhuncu slave. Život košarkaškog Mozarta naprasno je ugašen toga kišnog popodneva.
Bio je to kraj jedne epohe, dan kada je vrijeme na trenutak stalo.
Sa 28 godina nebrojeno mnogo dao je košarci i košarkaškom svijetu :
– Najbolji košarkaš Europe 1986, 1989, 1992, 1993.
– Za nacionalnu vrstu odigrao 38 utakmica postigavši 915 koševa.
– Cibona, četiri sezone – 155 utakmica, 3912 koševa.
– Proglašen najboljim igračem koji je igrao u NBA u sezoni 92′
– Europa, 50 utakmica – 1700 koševa.
– OI, bronca 84′, Jugoslavija,
– Srebro: Seul, Jugoslavija, Barcelona 92′ Hrvatska.
– New Yersey Netsi umirovili su njegov dres s brojem 3.
Sve je to Dražen zaslužio za svoga života, i posthumno, da se njegov lik i djelo ne zaboravi njegova priča dobila je nastavak.
- U Laussani mu je podignut spomenik rad kipara Vaska Lipovca, nagrada za životno djelo, muzeji, ustanove koje nose njegovo ime
- 2002., ušao u košarkašku kuću slavnih, dobio nagradu za životno djelo
- 2011., u rodnom Šibeniku na Baldekinu otvoren je spomenik Draženu
O njegovu životu, veličini i djelovanju kako na europskom tako i na američkom tlu do trenutka tragične pogibije snimljen je film “Dražen” redatelja Danila Šerbedžije.
Prošle godine film je prikazan u kinima, a od veljače ove godine film je dostupan i na Netflixu, kako bi se i svjetska publika upoznala s pričom o velikanu hrvatske i svjetske košarke.
Otišao je u cvijetu mladosti, u naponu snage, pun životne radosti. Sa sjetom se prisjećamo njegovih nastupa, njegove lakoće igranja košarke i njegove djetinje zaigranosti, jer legende nikad ne umiru.
Njegov lik i dalje živi u pjesmama, u muralima, u pričama i pod košarkaškim obručima.
Živi u sjećanju dječaka koji neumorno šutiraju, u radosti loptanja pod obručima, jer je bio uzor i primjer malenosti.
Iako si za svoga života dosegao košarkaški “Olimp” uvijek si bio toliko prizeman i čvrsto na zemlji, ostaju tvoje riječi i tvoja jednostavnost, za sve generacije.
Život leti, kapetane, mladost biži, a na srcu frìži..
MARTIN ĆORIĆ
