O TOME SE NE PRIČA
Piše: Andrea Tomić
Rubrika se zove “O tome se ne priča”, a danas pišem o nečemu o čemu se itekako priča. Glasno, često ogorčeno u komentarima na društvenim mrežama, ispod članaka, na roditeljskim sastancima i usputnim razgovorima. “Djeca danas… nikad gora.” “Nikad više stručnjaka, a nikad manje poštovanja.” “Eto vam vašeg modernog odgoja, sve ih mazite, zato ovako i završi.”
I svaki put kad pročitam takav komentar – zaboli me. Ne zato što ne prepoznajem izazove današnjeg vremena. Nego zato što uz svu tu buku, mi zapravo ne slušamo. Ne čujemo sebe, a kamoli djecu. Ne pitamo zašto, ne tražimo kako, a vrlo često samo etiketiramo: “Djeca su danas ovakva jer ih se više ne tuče.” I tu se razgovor završava.
Roditeljstvo pod pritiskom savršenstva
Iskreno, razumijem roditelje. I sama sam bombardirana informacijama, savjetima, pravilima i „pravilnim“ metodama odgoja djece. Sa svih strana dolazi poruka: Ako ne radiš ovako, radiš pogrešno. Lako je u tome izgubiti sebe. Lako je osjećati se krivim i onda kad zapravo ne radimo ništa pogrešno. Lako je osjetiti frustraciju jer ne živimo neku idealnu sliku roditeljstva koja se prikazuje na ekranima, u knjigama, na društvenim mrežama. Lako je pomisliti da mi nismo dovoljno dobri roditelji ako naše dijete nije “onakvo kakvo smo zamislili da će biti” ili onakvo kakvo šire društvo prihvaća.
No istina je da savršenstva nema. Ne može ga biti. I ne treba ga biti.
Ali ono što može postojati jest želja da ne stanemo na pola puta. Da ne ostanemo samo na rečenici: “To je zato što…”. Da ne zaključimo razgovor prije nego što ga uopće započnemo.
Da budemo spremni pogledati malo dublje. U sebe. U njih. U ono što se može mijenjati.
Jesu li djeca danas stvarno gora ili su samo glasnija?
Sve češće slušamo o vršnjačkom nasilju, o nepoštovanju, o mladima koji su izgubili osjećaj za granice, za druge, za odgovornost. I da, to je istina; to je itekako vidljivo i predstavlja veliki problem današnjice. I sama se znam uhvatiti u razmišljanju kako sam privilegirana što sam mogla odrastati u vremenu koje je bilo mirnije, sigurnije, s manje nasilja i manje nepoštovanja. Barem onog vidljivog.
Ali s druge strane, često zastanem i zapitam se:
Jesam li zaista znala što se sve događalo u razredima, hodnicima, kućama mojih vršnjaka?
Jesmo li mi tada manje činili ili se jednostavno manje znalo? Jer nije bilo kamera, društvenih mreža, portala, članaka, otvorenih komentara…
Prije se manje govorilo, manje pitalo, manje pisalo. Danas je svaki događaj vidljiv, dijeli se i komentira. I djeca su danas više izložena; ne samo pritiscima, već i tuđim očekivanjima, strahovima, projekcijama. Nekada su živjela u manjem, zatvorenijem svijetu. Ono što su doživljavala dolazilo je uglavnom iz obitelji, škole, susjedstva. Poruke koje su ih oblikovale bile su ograničene na glasove nekoliko odraslih osoba koje su ih svakodnevno okruživale. Danas je taj svijet daleko širi, brži i bučniji. Djeca odrastaju pod utjecajem slike „idealnog života“, savršenih roditelja, uspješnih vršnjaka, besprijekornih tijela, uvijek nasmijanih lica… Uspoređuju se sa standardima koje nitko ne može dosegnuti, pa čak ni mi odrasli. Osjećaju da moraju biti „dovoljno dobri“ za publiku koju ne vide i kojoj se ne mogu stvarno približiti. U tom nesigurnom prostoru, upijaju i tuđe strahove; roditeljske, društvene, kolektivne. Osjete kada odrasli nose tjeskobu, iako se o tome ne govori. Upijaju poruke iz komentara, s društvenih mreža, iz razgovora koji se vode pored njih. Nauče brzo tko „vrijedi“, tko „ne valja“, tko je „previše“ ili „premalo“. I onda te poruke nesvjesno počnu primjenjivati, na sebe i na druge.
Nije teško zamisliti koliko sve to utječe na njihovu sliku o sebi, na sposobnost da razumiju što osjećaju, da prepoznaju što im treba, da postave granice. Neka se djeca tada povuku. Neka se uspiju oduprijeti. Neka počnu izražavati ponašanje koje odraslima nije uvijek lako razumjeti. Možda zbog toga ne moramo odmah etiketirati djecu kao „goru“, nego možda kao djecu preopterećenu svijetom koji je prezahtjevan i prebrz, čak i za nas odrasle. Novo vrijeme donosi nove izazove. Stoga nije pošteno uspoređivati ih s onima iz vremena prije. Drugačije je. Djeca se danas kreću u svijetu koji je brži, bučniji, pun kontradiktornih poruka i emocionalno nabijenih sadržaja. Pritisci su drugačiji. Izazovi su drugačiji. A mi se često vraćamo starim obrascima. Jer su nam poznati. Jer su na izgled bili “učinkoviti”. Jer su nas možda “naučili redu”. Jer su ponekad jedino za što se možemo uhvatiti.
Ali… jesu li nas naučili i razumijevanju? Jesu li nas naučili kako se nositi s vlastitim emocijama? Jesu li nas naučili kako tražiti pomoć kad ne znamo dalje?
Možda ipak možemo pitati malo dublje…
Je li moguće da poštovanje ne dolazi iz batina, već iz odnosa?
Je li moguće da dijete koje živi u strahu ne razvije savjest, nego vještinu izbjegavanja kazne?
Je li moguće da smo nekad više šutjeli, ali manje razumjeli?
I najvažnije: možemo li danas nešto drugačije?
Govorimo li djeci jezikom koji mogu razumjeti?
Kada kažemo da nas djeca ne slušaju, možda se zaboravljamo zapitati; jesmo li mi ti koji zapravo ne govorimo jezikom koji oni mogu razumjeti? Često komuniciramo s djecom iz perspektive odraslog čovjeka: s uvjerenjem, logikom i očekivanjima koja odražavaju naš pogled na svijet. Ali djeca nisu mali odrasli. Djeca su bića u razvoju. Njihovo razumijevanje emocija, odnosa, pravila i posljedica tek se gradi, korak po korak.
U svakoj razvojnoj fazi dijete ima drugačije potrebe, mogućnosti i kapacitete za razumijevanje. Ono što je nama logično, njima može biti zbunjujuće ili preplavljujuće. Zato je važno da se spustimo na njihov nivo; ne da bismo im podilazili, već da bismo uspostavili kontakt. Kad govorimo s djetetom na način koji ono može razumjeti, pokazujemo mu da ga vidimo, da ga čujemo i da ga poštujemo.
Ponekad, čak i nesvjesno, od djece očekujemo više nego što ona u tom trenutku mogu dati. Očekujemo da se kontroliraju, da znaju što osjećaju i kako svoje osjećaje mogu izraziti, da se ponašaju odgovorno, da nas poštuju, dok istovremeno zanemarujemo koliko još toga imaju naučiti. Ali to što ih pokušavamo razumjeti, ne znači da im ne trebamo postavljati granice. Djeca trebaju granice – one ih ne sputavaju, nego ih usmjeravaju i pružaju im sigurnost. No, granice trebaju biti postavljene s razumijevanjem i poštovanjem: one ne smiju lomiti, već voditi.
Što se događa iza zatvorenih vrata?
Djeca najviše uče promatranjem. Iako često mislimo da ih učimo riječima, stvarni odgoj događa se upravo kroz ono što radimo, kako se ponašamo jedni prema drugima, kako reagiramo kad pogriješimo, kako izražavamo frustraciju, tugu, radost ili neslaganje. Djeca kod kuće dobivaju prve lekcije o vrijednostima, granicama, međuljudskim odnosima. I upravo zato vrijedi zastati i zapitati se: Pokazujemo li mi ono što tražimo od njih?
Istina je da nerijetko očekujemo od djece ono što im sami ne pružamo.
Očekujemo poštovanje – dok vičemo.
Očekujemo odgovornost – dok im ne dopuštamo da odlučuju.
Očekujemo empatiju – dok ne uvažavamo njihove osjećaje.
Očekujemo da nas slušaju – a rijetko ih pitamo kako su.
Ponekad nije problem u tome što djeca ne razumiju, već u tome što se mi nismo potrudili da ih zaista naučimo, da budemo primjer. Naravno, roditelji ne mogu (niti trebaju) kontrolirati sve što dijete doživljava izvan kuće. Djeca žive i u školama, na internetu, među vršnjacima… ali roditelji mogu biti ono najvažnije: siguran, autentičan, emocionalno dostupan temelj.
Temelj na kojem će dijete rasti u osobu koja razumije – jer je i samo doživjelo razumijevanje.
Odgoj koji gradi, a ne slama…
Odgoj koji danas zagovaraju stručnjaci često se pogrešno prikazuje kao slab, popustljiv ili previše nježan. Naziva ga se „modernim“ u negativnom tonu, uz komentare poput: „Dijete je danas šef.“, „Roditelji više ništa ne smiju.“, „Djeca su takva jer im se zbog te priče, ne smiju postaviti granice.“. No to je daleko od istine. Stvarni, svjesni odgoj, odgoj koji gradi emocionalno zrelu djecu – nije odgoj bez granica.
To je odgoj koji granice postavlja dosljedno, ali uz poštovanje. Koji uključuje “NE”, ali bez prijetnje. Koji traži odgovornost, ali počinje od roditeljske. To je odgoj temeljen na odnosu, a ne na strahu. Jer djeca koja odrastaju u strahu brzo nauče što ne smiju, ali ne i zašto. Nauče kako izbjeći kaznu, ali ne kako preuzeti odgovornost. Nauče šutjeti kad im je teško, prilagođavati se da „ne izazovu bijes“, ali ne i izražavati sebe. Takva djeca često postaju poslušna, ali na štetu vlastite autentičnosti.
S druge strane, djeca koja rastu u sigurnom odnosu, u odnosu gdje znaju da smiju pogriješiti, pitati, ispraviti se, uče dublje lekcije. Uče razlikovati dobro od lošeg ne zbog straha, već zbog svijesti. Uče kako popraviti grešku, a ne kako je sakriti. I upravo takav odgoj, iako zahtjevniji, dugoročno gradi ljude koji znaju surađivati, preuzimati odgovornost i biti empatični jer su sve to oni prvo doživjeli.
Odgoj koji poštuje dijete ne znači da dijete vodi. To znači da roditelj vodi s integritetom i da u tom vođenju ne gubi odnos. Jer kad se odnos izgradi, dijete ne slijedi iz straha, već iz povjerenja.
Zvuči zahtjevno? Jer i jest. Ali je moguće.
Biti dio promjene
Odgoj djece nije samo roditeljska odgovornost. On je ogledalo cijelog društva; škole i vrtića, parkova, interneta i komentara ispod članaka. On je odgovornost svih nas – ne u smislu krivnje, nego u smislu djelovanja.
Zato se ne pitajmo “tko je kriv”, već: Što ja mogu učiniti danas?
Mogu li bolje slušati? Mogu li reagirati s više strpljenja? Mogu li preispitati vlastite obrasce ponašanja, prije nego što ih prenesem na dijete?
Ne moramo znati sve. Ne moramo biti savršeni. Ali možemo biti dovoljno svjesni i dovoljno hrabri da preispitujemo, učimo i rastemo. Možemo biti otvoreni. Zastati prije nego što osudimo. Jer djeca ne traže savršenstvo. Djeca traže povezanost. Traže uzore, a ne kontrolu. Prisutnost, a ne savjetovanje s visoka.
Zato, sljedeći put kad čujete rečenicu: „Djeca danas nikad gora…”, zapitajte se: A koliko smo ih mi stvarno pokušali razumjeti?
Možda djeca nisu gora. Možda su samo glasnija. Osjetljivija. Autentičnija. Možda ne traže da ih vodimo čvršće, nego bliže. Uz granice. Uz poštovanje.
Uz poruku:
„Volim te baš takvog kakav jesi.“.
Ovaj tekst nije napisan iz pozicije onih koji „znaju bolje“. I sama sam roditelj. I sama griješim. Ponekad sam umorna, zbunjena, nesigurna. Ponekad nemam strpljenja. Ponekad sumnjam. Ali vjerujem u učenje. Vjerujem da možemo drugačije. I vjerujem da vrijedi pokušati – ne zato što moramo biti savršeni, nego zato što su naša djeca vrijedna tog truda.
I mi, također.
Andrea Tomić, mag.psih.; KBT terapeut u superviziji
Psihološko savjetovanje (online/uživo)
Kontakt broj: 063/839 – 875
