U posljednje vrijeme sve češće mi pristupaju ljudi, osobito žene, koji nose istu priču: ušli su u brak vjerujući u ljubav, a našli su se u tišini koja razara dušu. Umjesto da brak bude mjesto zajedništva i istine, postaje paravan za samovolju jednoga supružnika i šutnju koju se od drugoga očekuje.
Što je to u osobi odgojenoj u vjeri, pobožnosti, poniznosti i pouzdanju što može privući partnera spremnog na brak – ali samo radi skrivanja istine o sebi? Istine koja je daleko tamnija od povremene duhovne ili fizičke odsutnosti.
Brak je u kršćanskom poimanju poziv na zajedništvo utemeljeno na istini, povjerenju i darivanju. Kad se ta istina skriva, brak se pretvara u privid. Postoje žene koje tek nakon godina zajedničkog života otkriju da njihov muž krije svoj identitet — da je homoseksualac, biseksualac ili ima sklonosti koje nikada nije izrekao. U drugim slučajevima otkrije se dvostruki život, seksualna ovisnost ili niz ponašanja koja su bila zatajena. Takav brak možemo nazvati “maskiranim brakom”: izvana izgleda stabilno, ali iznutra počiva na zataškavanju.
Ipak, vrijedi naglasiti – iako su u mojoj praksi najčešće pogođene žene, i muškarci mogu otkriti da njihova supruga vodi dvostruki život ili skriva ozbiljnu istinu. Bol laži i šutnje ne bira spol.
Odgoj u vjeri i cijena šutnje
Odgojeni u vjeri i poslušnosti, mnogi su povjerovali da je njihova dužnost šutjeti i trpjeti; da katoličanstvo znači cijeli život nositi tuđe terete i biti nesretan. A zapravo – Krist nas nikada nije pozvao na laž.
Cilj ovog članka je raskrinkati laž i naučiti razlikovati oprost i davanje nove prilike od života provedenog u laži. Da bismo jasno razlikovali te dvije stvari, postavimo si samo jedno pitanje: traži li osoba koja je u problemu rješenje, želi li se mijenjati i dopušta li da treća osoba (savjetnik, svećenik, terapeut) uđe u brak da pomogne? Ili traži od supružnika da se pokori laži i da nikome ne govori o tome? Ako je odgovor ovo drugo, brak postaje kavez šutnje.
Na početni šok otkrivanja istine supružnik često reagira obećanjima. No kada partnera zatvori u šutnju i skrivanja, to mu daje vjetar u leđa za povratak svojim porocima. Sličan mehanizam događa se i u brakovima gdje vlada psihološko, fizičko ili financijsko nasilje. I tada se od supružnika – osobito žene, ali i muškarca – očekuje šutnja „da ne remeti mir“.
Psihološka cijena šutnje
Ta šutnja ima svoju cijenu. Ona osobu vodi u:
- napade panike,
- anksioznost i stalno iščekivanje katastrofe,
- beskrajna pitanja i sumnje u samu sebe,
- izolaciju i povlačenje iz odnosa.
Psihologija za taj fenomen koristi pojam trauma bond (traumatska povezanost) – vezanost uz onoga koji nanosi bol. Kao što dijete, iako zlostavljano, trči roditelju u zagrljaj, tako i supružnik štiti partnera koji je izvor njegove/njezine boli. Štiti ga jer je godinama učio šutjeti i trpjeti.
Znanstvena istraživanja potvrđuju da traumatska povezanost nastaje ponavljanim ciklusima negativnog pojačanja i povremenih „dobrih trenutaka“ – izmjena boli i olakšanja, što stvara emocionalnu ovisnost (Journal of Interpersonal Violence, 2003).
Dugoročno, šutnja se pretvara u bolest – depresiju, kroničnu tjeskobu, pa čak i u tjelesne bolesti koje odražavaju rane duše.
Glas obitelji i zajednice
Ljudi se često najprije povjere svojim roditeljima. Ako majka kćeri kaže: „Šuti, ne brukaj obitelj“, ona zauvijek nosi teret tajne. Ako otac sinu kaže: „Pravi muškarac šuti i trpi“, on također preuzima breme. Tako nastaje ono što psihologija naziva transgeneracijska trauma – šutnja se prenosi s generacije na generaciju.
I šira zajednica često odigra istu ulogu. Kada netko progovori, čuje: „Ti si kriv. Ti si narušio red. Ti nisi dovoljno jak.“ Tako zajednica štiti privid braka, a ne osobu i njezinu bol.
Paralele s drugim oblicima nasilja
Ovaj obrazac vidimo i drugdje:
- žene skrivaju modrice i uče kako ih prekriti,
- muškarci skrivaju poniženje i financijsku kontrolu,
- psihološko nasilje se proglašava „normalnim“,
- financijska ovisnost se podnosi „da ne bi bilo problema“.
Odgovor zajednice gotovo uvijek isti: šutnja i optuživanje onoga koji progovori.
Crkvena i društvena perspektiva
Za Crkvu brak bez istine nije sakrament u punini. Ivan Pavao II. u Pismu ženama piše da dostojanstvo osobe stoji i pada na istini o njezinu/njegovu životu. Ako brak počiva na laži, supružnici ne mogu potpuno živjeti svoje dostojanstvo.
Isus je rekao: „Istina će vas osloboditi“ (Iv 8,32). To vrijedi i za brak. Bolna istina uvijek je bolja od lažne tišine. Zato Crkva omogućuje i proces poništenja braka kada je od početka sklopljen uz značajnu zabludu ili obmanu.
Put ozdravljenja
Supružnicima koji nose teret maskiranog braka ili psihološkog nasilja potrebni su:
- Razbijanje šutnje – izići iz izolacije i priznati bol.
- Psihološka podrška – terapija koja jača samopoštovanje i pomaže razlikovati odgovornost.
- Duhovna podrška – otkrivanje da je Bog na strani istine i žrtve, a ne laži i nasilja.
- Sigurna mreža zajednice – prijatelji, svećenici, terapeuti, grupe podrške. Umjesto kulture šutnje potrebna je kultura istine i suosjećanja.
- Uvažavanje kanonske dimenzije – kada je brak od početka bio zasnovan na laži, moguć je i postupak poništenja.
Nada nošena hrabrošću
Maskirani brakovi i brakovi u kojima vlada nasilje imaju zajednički nazivnik: šutnju. Ta šutnja – često podržana od obitelji i šire zajednice – postaje kavez u kojem osoba gubi sebe. Put prema ozdravljenju počinje kada se usudi izgovoriti istinu i potražiti pomoć.
Majka Tereza je rekla: „Iskrenost i istina mogu vas učiniti ranjivima. Ipak, budite iskreni i govorite istinu.“
U toj ranjivosti rađa se sloboda – i novi život, kakav Bog želi za svaku osobu, ženu ili muškarca.
Tražite hrabro od života i vašeg supružnika brak koji počiva na istini I ljubavi.
Instagram: https://www.instagram.com/psiholog.marijanagrgic
Facebook: https://www.facebook.com/psiholog.marijanagrgic
Web stranica: https://www.psiholog-marijanagrgic.com
