Piše: mag. psych. Marijana Grgić
Psihološko savjetovalište Majka Tereza,
supruga i majka četvero djece

Kao žena i majka, ali i psihologinja koja već godinama prati žene kroz njihova majčinstva, dugo sam promišljala o fenomenu postpartuma. Moje osobno iskustvo, ali i iskustvo žena koje sam pratila, vodi me istom zaključku: pad hormona nakon poroda je znanstveno neupitan, no ono kako ga žena proživi ovisi prije svega o ljubavi i podršci koje prima.

Hormonalna činjenica i ljudsko iskustvo

Znanstveno je poznato da se već prvog dana nakon poroda događa nagli pad estrogena i progesterona. To je biološka činjenica. Međutim, ono što će taj hormonalni šok značiti u životu žene nije unaprijed zadano. Ako je žena okružena ljubavlju, razumijevanjem i pažnjom, tada fiziološki procesi rijetko prerastaju u emocionalnu krizu. Ako pak ostane sama, prepuštena sama sebi, opterećena obvezama i očekivanjima, tada se pospartum produbljuje i poprima tamniju, težu sliku.

Istraživanja pokazuju da socijalna podrška značajno smanjuje rizik od postpartalne depresije i ublažava emocionalne poteškoće majki (Leahy-Warren, P., McCarthy, G., & Corcoran, P. (2012). U psihološkom savjetovalištu Majka Tereza mogu u ime stotina žena posvjedočiti u prilog ovim istraživanjima; najviše postporođajne depresije našla sam kod žena koje osim sebe i djeteta koje su rodile, zapravo nemaju nikoga. Osobe koje se nalaze u njihovoj blizini često služe samo kao dežurni suci njezinog raspada i umjesto da pomažu, gotovo zadovoljno zaključuju da sa ženom “nešto nije u redu”. Svaki put kada se žena poslije porođaja ne osjeća psihički dobro, odgovore trebamo potražiti u njenom najbližem kućanstvu i u podršci koju dobija. Ukoliko je s podrškom sve u redu, a kod žene se dogodio hormonski šok, najsložnije obitelji većinom traže profesionalnu pomoć imajući u vidu da je i to podrška koju duguju ženi. Ponekad se ženi treba pomoći i farmakoterapijom da se iziđe iz postporođajnog hormonskog šoka, ali to je odgovor tijela na pad hormona, nikako razlog da se žena ili njezina obitelj srame trenutnog stanja.

Snaga zajedništva

Moje iskustvo kroz četiri vlastita pospartuma pokazuje da je presudna blizina i podrška supruga i obitelji. Tamo gdje se ljubav daje bezuvjetno, pospartum gotovo i da ne postoji osim fizičkog oporavka. Tamo gdje ljubav i podrška izostanu, majka nosi i svoj križ i križ obitelji.

Papa Ivan Pavao II. u Pismu ženama piše: „Hvala ti, ženo – majko, što postaješ kolijevka ljudskog života s osmijehom Boga koji je u tebi.“ Ovaj citat podsjeća da majčinstvo nije samo biološko stanje, nego i duhovna misija. Ono čemu se kao žena još uvijek nadam je veća podrška države, općina, širih zajednica i užih obitelji u razumijevanju da su ova stanja nešto prolazno, ali stvarno i nadam se većoj informiranosti cjelokupne zajednice oko ovog pitanja.

Majčinstvo – dar i kušnja

Veliki teolog sveti Toma Akvinski zapisao je: “U ljubavi se uvijek rađa nova snaga, jer ljubav je oblik svih krposti”. Upravo se u majčinstvu vidi ta istina – žena ulazi u nesigurnost, ranjivost i emocionalnu nestabilnost, ali kroz sve to otvara prostor za najčišću ljubav koja je najvažnija od svega.
Sveti Augustin je rekao: „U ljubavi nema straha, jer savršena ljubav izgoni strah.“ Kada žena osjeti da nije sama, da nosi i da je nošena, tada pospartum nije teret, nego put sazrijevanja u ljubavi.

Sustav koji nosi majku

Kao društvo, trebamo shvatiti da pospartum nije privatni problem žene, nego poziv na solidarnost i zajedništvo. Majka nosi dijete devet mjeseci, ali nakon poroda – cijela obitelj, pa i šira zajednica, pozvana je nositi majku. Samo tako možemo očekivati da će i ona nastaviti nositi svoje dijete s radošću i snagom.
Znanost potvrđuje i to da partnerska podrška značajno štiti mentalno zdravlje majke nakon poroda (Pilkington, P. D., Milne, L. C., Cairns, K. E., Lewis, J., & Whelan, T. A. (2015).

U savjetovalištu često imam primjer žene koja se bori sa postporođajnom depresijom, a umjesto podrške dobija neprestano “ispravljanje” metoda svoga majčinstva. Ukazuje joj se na razne načine da je nesposobna komentarima poput:  “Ako se ne znaš brinuti za njega, nisi ga trebala ni rađati” ili “Zašto ga držiš u rukama”, “Zašto ga ne uzmeš malo, pa vidiš da plače”, “Gladno ti je dijete”, “Hladno mu je”, “Vruće mu je”, “Lako je tako biti majka, leži i sve će se samo”. Bojim se da zbog primjera koje sam čula u savjetovalištu, sve više vjerujem da postpartum nije pitanje hormona, nego podrške i poštovanja koje majka dobija.

Osobno svjedočanstvo

Danas, nakon četiri poroda, mogu reći: moj pospartum nije bio određen hormonima, nego načinom na koji je moja obitelj stajala uz mene. Ja sam uspjela vidjeti obje strane medalje i danas mogu svjedočiti primjerom da nije istina da je samo do hormona. Tamo gdje je bilo nježnosti, molitve i razumijevanja, nisam osjećala težinu. Tamo gdje je bilo samoće, sve je izgledalo deset puta teže.
Viktor Frankl je rekao: „Onaj tko zna zbog čega živi, može izdržati gotovo svako kako.“ Upravo majčinstvo pokazuje istinitost tih riječi – jer majka koja osjeća smisao u svom darivanju, čak i u najtežim trenucima, pronalazi snagu da ide dalje.

Pospartum je stvaran, ali nije osuđen biti drama. Dapače, ako je drama, osvrni se oko sebe. Tko ti je podrška?
Pad hormona je biološki, ali emocionalno iskustvo žene oblikuje ljubav supruga, obitelji i zajednice. Ako želimo zdravu majku i zdravo dijete, onda majka mora biti okružena ljubavlju, prihvaćanjem i molitvom. Tada i najteži pospartum može postati prostor rasta, a ne sloma.

Instagram: https://www.instagram.com/psiholog.marijanagrgic

Facebook: https://www.facebook.com/psiholog.marijanagrgic

Web stranica: https://www.psiholog-marijanagrgic.com