Svake godine početak rujna nosi svoju dozu uzbuđenja i nervoze – i za djecu i za roditelje. U kući se osjeti drugačija atmosfera: školske torbe stoje spremne u kutu, nove pernice, najljepše bilježnice, a nad glavom stoje upitnici: „Što smo još zaboravili?“. Često nam se čini da roditeljstvo, osobito u rujnu, dolazi s popisom zadataka. U tom popisu lako zaboravimo ono što ne možemo označiti kvačicom: emocionalnu pripremu.
Zato ovaj tekst nije o tome koje je bilježnice najbolje kupiti. Ovdje nećete naći savjete o organizatorima za školsku torbu. Ovo je tekst o svemu onome što kao roditelji možda ne planiramo na vrijeme, jer se o tome ne govori toliko glasno.
Svi se mi volimo pripremiti. Kao roditelji, sigurno se pitate kako će vaše dijete proći ove godine: koje gradivo će učiti, koji će ga učitelji ili nastavnici pripremati, koliko stranih jezika će imati, koje će ocjene dobiti. No sve nas češće, tiho i bez najave, preplavi jedno drugo pitanje:
Hoće li moje dijete biti dobro?
Hoće li pronaći prijatelje, hoće li ga netko izrugivati, hoće li znati kome se obratiti ako mu nešto teško padne? I negdje u dubini nas možda postoji još jedno pitanje, ono koje rijetko izgovaramo jer je neugodno, a nekad i bolno:
Što ako je baš moje dijete ono koje će nekome nanijeti bol?
Što ako će ga netko pamtiti kao onoga zbog kojeg se osjećao manje vrijednim, uplašenim, neprihvaćenim?
Jer istina je – nijedno dijete nije imuno na greške, impulzivna ponašanja, povremene ispade. Djeca nisu ni dobra ni loša – djeca su nedovršena, u razvoju, u stalnom učenju.
A na nama je da ih vodimo. Da ih učimo da njihova snaga dolazi iz razumijevanja, a ne nadmoći. I ako je to teško prihvatiti – DA – na nama je. Ne možemo oblikovati dijete točno onako kako mi želimo, ali sigurna sam da uvijek možemo učiniti nešto malo bolje. I zato, uz sve pripreme za školu, pripremimo i ono najvažnije: sposobnost djeteta da bude čovjek među ljudima.
O onome što se ne može objasniti dok ne postaneš roditelj
Godinama sam slušala rečenicu: “Vidjet ćeš kad postaneš majka.” I kao psiholog, često sam bila spremna na to da “prepoznam” roditeljske strahove i racionalno ih objasnim. Razgovarala sam s roditeljima o stilovima odgoja i načinu na koji mogu pristupiti djeci puno prije nego sam postala majka, ali uvijek s onom dozom razumijevanje – jer vidjet ću tek kad postanem majka. I istina je; ništa te ne pripremi na ono što osjetiš kad zaista postaneš roditelj.
Tek sada razumijem taj poriv da bih učinila sve da moje dijete ne doživi bol. Da ga poštedim razočaranja, odbacivanja, srama, tuge. U meni se budi ona snažna želja da bih mu najradije cijeli život posložila unaprijed samo da mu nikada ništa ne bude teško. Ali istovremeno, osjećam duboku želju da ga naučim da nikada, namjerno ili iz nebrige, ne povrijedi drugo dijete. Teško je pomiriti ta dva nagona: zaštiti i oslobodi. Sačuvaj i pripremi.
Gdje je granica? Gdje prestaje zaštita, a počinje kontrola? Gdje završava ljubav, a počinje sputavanje?
Vrlo često danas čujemo rečenice poput: “Djeca su danas razmažena.”“Mi smo prije znali red.” “Prije se autoritet poštovao bez obzira na sve.”
I možda je to i točno. A možda smo samo tada šutjeli više. Možda nismo znali kako reći da nas nešto boli, da se osjećamo neprihvaćeno, da nam je teško.
Ne mogu znati kako je bilo mojim roditeljima. Koje su dileme imali, što su prešutjeli iz ljubavi, kako su se nosili s osjećajem nemoći. I ne želim uspoređivati njihovo vrijeme s ovim danas. Jer svako vrijeme ima svoje izazove. Svaka generacija ima svoje borbe. Pa tako i ova danas.
Ali ono što sam znala i prije, a što znam i danas je da svi roditelji žele isto.
Da dijete bude dobro. Da bude sretno. Da zna tko je. Da ne bude samo.
To je jedina usporedba koju trebamo. I jedini cilj koji vrijedi slijediti.
Rusak pun bilježnica – glava puna misli
Zamislimo početak škole bez stresa oko kupovine. Bez gužve oko etiketa, boja omota i odabira između plave i crvene bilježnice. Ne, ne mislim da su te pripreme loše. Zapravo meni su te pripreme još uvijek ostale u jako lijepom sjećanju. Danas mi ta sjećanja bude toliku zahvalnost jer su mi podsjetnik da je to vrijeme za mene bilo lijepo. I podsjetnik, da na žalost nije svima tako. A znam, da svi za svoju djecu želimo da im to sjećanje bude sjećanje kojemu će se uvijek rado vratiti.
Zamislimo da smo osim ulaganja truda oko pripreme za ono što se vidi na van, uložili taj isti trud i vrijeme u jednu drugu pripremu: onu koju djeca nose u sebi.
Jer osim torbe, djeca u školu nose i svoj unutarnji svijet. Svoje misli, emocije, brige, nesigurnosti. A mi im možemo pomoći da taj svijet bude bogat sigurnošću, empatijom i snagom da, bez obzira na sve što život nosi, stoje čvrsto na tlu uspravne glave.
Priprema za školu podrazumijeva i ono kvalitetno provedeno zajedničko vrijeme. Kad sjednemo s djetetom i pitamo:
“Što bi napravio da vidiš da netko sjedi sam?”
“Što ako čuješ da netko zadirkuje drugog?”
“Kakav bi prijatelj volio ti biti?”
„Kakve prijatelje želiš imati oko sebe?“
I nije poanta u savršenim odgovorima. Poanta je u razgovoru. U tome da dijete osjeti da su ta pitanja jednako važna kao i pitanje o zadaći iz matematike.
Empatija nije osobina s kojom se rađamo. To je vještina koju njegujemo. Djeca ju uče kad nas vide da pomažemo, da ne osuđujemo, da se ne smijemo tuđim slabostima.
Uče kad ih slušamo bez prekidanja. Kad ne dobivaju stalno poruku:
“Ma to nije ništa.”
“Ti si preosjetljiv.”
“Zamisli kako je meni bilo!”
Uče kad vide da suosjećanje nije slabost, nego snaga. I da odgovornost nije kazna, nego prilika za učenje. Ne trebamo savršene rečenice. Trebamo otvorena vrata. I spremnost da pričamo i kad je neugodno.
Jer ono što najviše mijenja svijet nisu ocjene, nego djeca koja znaju pogledati drugo dijete i reći:
“Hej, dođi sjedni s nama.”
Pretjerujemo li u ljubavi? Prezaštićivanje kao zamka?
Često čujemo da dijete treba zaštititi. Od opasnosti, nepravde, boli. I istina je – roditeljski instinkt nas vuče da stanemo ispred, da budemo štit. Jer nitko nas ne upozori koliko će nas djetetova tuga boljeti. Nitko nam ne kaže da ćemo danima razmišljati o tome što se dogodilo na igralištu. I da ćemo, potpuno iracionalno, željeti ući u raspravu s četverogodišnjakom koji je gurnuo našeg sina jer – neće moje dijete nitko dirati!
I priznajem – to se i meni dogodilo. U igraonici, moje (osjetljivo) dijete palo je jer ga je neko drugo dijete odgurnulo. Moj refleks? Obrana. Ispravljanje pravde. Gotovo sam ušla u raspravu s djetetom koje ima jedva godinu-dvije više od mog sina. I taj trenutak mi je bio lekcija.
Ok, već sada vidim gdje vodi moj roditeljski stil. I to je nešto na čemu moram raditi.
Prezaštićivanje ne štiti dijete. Ne čini ga sigurnijim, stabilnijim ni otpornijim. Štoviše, ono mu šalje poruku:
“Ti to ne možeš sam.”
Iako želimo da se osjeća voljeno i sigurno, zapravo ga takvim pristupom lišavamo prilike da razvije ključne životne vještine:
– kako reći “ne”
– kako se zauzeti za sebe
– kako prepoznati što mu smeta i to verbalizirati
– kako riješiti sukob
– kako postaviti granice
Kad stalno interveniramo, govorimo u njihovo ime, branimo ih od svake neugode, poručujemo: “Ti ne znaš. Ja ću za tebe.”
Ali naš cilj nije da budemo uz dijete cijeli život, u svakom sukobu, iza svakog ugla. Naš cilj je da dijete zna – i kada nas nema – da zna što može, što smije, kako da se postavi, kako da zaštiti sebe i druge.
Siguran prostor: kako razgovarati s djecom?
Mnogi roditelji kažu da im se dijete “ne otvara”. Da iz škole dolazi šutljivo, da sve odgovori s “ništa”, “ok”, “dobro je”, i da je to to. I to je realno. Djeca ne dijele informacije po narudžbi.
Pogotovo ako osjete da ih ispitujemo, da želimo konkretne odgovore; što je bilo, tko je kriv, kakve su ocjene. No postoji nešto važnije od odgovora – to je osjećaj sigurnosti. Da, čak i kada nešto skrivaju, da znaju da kod kuće mogu biti ono što jesu. Da neće dobiti osudu, viku, šutnju. Da ih nećemo prekriti svojom tjeskobom, umanjiti njihovu bol rečenicom “ma preboljet ćeš” ili “to nije ništa strašno”.
Djeca se otvaraju kad vide da ih stvarno želimo čuti. Ne samo kao autoritet, nego kao podršku.
Kad osjete da ih pitamo jer nas zanima, a ne zato jer ih “kontroliramo”.
Možemo ih pitati:
“Je li ti danas nešto bilo baš teško?”
“Je li bilo netko tko te razveselio?”
“Jesi li primijetio da se netko nije osjećao dobro?”
“Što ti je bilo smiješno danas?”
“Koga si ti danas nasmijao?”
To nisu “velika” pitanja, ali otvaraju vrata. I možda tog dana nećemo dobiti ništa više od slegnutih ramena. Ali ostavili smo vrata otvorena. Pokazali smo: “Spreman/na sam čuti sve – i dobro i loše.”
Jer djeca ne trebaju savršene roditelje. Trebaju prisutne roditelje. One koji će znati da su njihova šutnja i njihova povučenost poruke. One koji će ih znati čuti i kad ne govore. One koji neće dramatizirati kad čuju da su “imali problem”, ali koji će znati kada treba stati i reći:
“Hvala ti što si mi to rekao.”
Učimo ih da ne moraju biti ni jaki, ni sretni, ni uspješni – ako to trenutno nisu.
Da je sasvim u redu doći kući i reći: “Bilo mi je teško.”
I da to neće stvoriti paniku, nego prostor za zagrljaj, razumijevanje i podršku. To je sigurnost. I to je snaga.
Za drugačiju školsku godinu
Za kraj ili za jedan novi početak…
Želim vam da se ove godine ne sjećate samo ocjena. Da kroz godine koje dolaze ne pamtite školu samo po broju petica, ni po “nepravdama” oko lektire ili zadaće. Nego po trenucima.
Da se sjetite kako je vaše dijete krenulo u školu s nekom malom nelagodom, ali velikim osmijehom. Kako su s vremenom došli prvi prijatelji, prvi pozivi za rođendan, prve nesigurnosti. I kako ste bili tu. Ne da rješavate sve, nego da ih slušate.
Želim da se sjećate večeri kad ste zajedno učili, ali da ste više nego gradivo – gradili odnos. Da pamtite prve izlete s praznim galerijama mobitela vaše djece, ali s punim srcima i pričama koje ste slušali uz zajedničku večeru. Da dijete pamti ne samo kako ste mu pomagali oko zadaće, nego i kako ste mu rekli: “Hvala ti što si bio dobar prema onom dječaku.” “Vidjela sam kako si obranio prijateljicu – to je velika stvar.”
Želim vam školsku godinu u kojoj će se djeca buditi ne samo zbog alarma, nego i zbog uzbuđenja. Zbog želje da vide prijatelje, da nauče nešto novo, da budu netko tko čini razliku.
Jer škola ne postoji samo zbog brojki, jedinica i petica.
Ona postoji da uči život. A vi ste njihovi prvi učitelji.
I zaista, od srca nam svima želim da sve ove želje ne ostanu samo ideali na papiru.
Da ne budu nedostižne slike nekih “boljih obitelji” ili “lakše djece”.
Već da, korak po korak, razgovor po razgovor, pogled po pogled budemo dio promjene.
Jer se svijet ne mijenja velikim glasnim uvjerenjima i praznim frazama.
On se mijenja – jednim djetetom koje zna suosjećati. Jednim roditeljem koji zna slušati. Jednim učiteljem koji vjeruje u drugu šansu. Jednim čovjekom.
I zato vam želim – hrabrost da budete baš taj čovjek.
Za svoje dijete. Za tuđe dijete. Za sebe.
Sretno u novoj školskoj godini – našoj djeci, roditeljima i svim djelatnicima škole!
