Tri su noći hodile od Livna do Međugorja sestre Lucija Brčić i Mirjana Kurbaša, Lucija čak bosa. Tek nakon velikih žuljeva obula je čarape. Danju su mogle odmoriti kod dobrih ljudi, o kojima imaju samo riječi hvale.
Pet kilometara prije Međugorja o hodočašću dugom 120 km Mirjana je za Radiopostaju Mir Međugorje rekla: „Ispočetka je bilo dobro, ali imala sam kriza. Prva je bila u Posušju, nikad dočekat pogled na grad. Sljedeća kriza bila je kada smo se spuštale od Kočerina i evo sad ovdje na samom ulazu baš mi je muka. Ali ponovila bih opet.“
Lucija je dodala: „Mariji se uvijek vraćamo jer je Majka, bilo da tražimo odgovore na neka svoja pitanja, bilo da kao sada zahvaljujemo. Svako Gospino svetište je posebno, zaista smo ih puno posjetili, ali Međugorje je na poseban način prisutno i na poseban način zahvaća živote. To je mjesto gdje smo susrele živog Isusa, majku Mariju. Međugorje je mjesto koje je dotaklo naše živote i zapravo mislim da ih dotiče svaki put kad dolazimo.“
Naglasile su kako je za njih svako hodočašće poput malog života, o svakom bi mogle napisati mali roman i zaključile: „Uvijek je dobro doći u Međugorje, ostaviti sve svoje probleme i vratiti se radosni i ispunjeni obiljem milosti. Svakom bi preporučile da dođe u Međugorje. Zato što jednostavno od Majke se ne možemo rastati, a da ne doživimo velike milosti.“
