Jeste li se ikada uhvatili kako jako želite nešto; putovanje, novi stil života, novu frizuru – i taman kad krenete s novim planovima, osjetite nešto unutar svog tijela? Ne kao uzbuđenje, nego kao neka sumnja. Kao tiho pitanje: „Čekaj…je li to stvarno moja želja?“
U svijetu koji neprestano pokazuje što bi trebalo željeti, gdje su naše društvene mreže pretrpane nečijim “najboljim trenutcima”, lako je poželjeti ono što izgleda kao sreća. Ono što je „svima“ dobro. Ono što je poželjno. Ali, želim li JA to doista?
Moj Tajland nikad nije postao moj
Volim putovanja. Obožavam ih. Nije mi se problem spakirati za 10 minuta (ok, s malim djetetom to sad traje puno duže) kako bi otkrila novo mjesto i prošetala se nepoznatim ulicama. Sjećam se kako je, prije par godina, Tajland bio itekako popularna lokacija (vjerojatno je popularan uvijek, ali ta godina je ostala meni u sjećanju). Moje društvene mreže su bile prepune fotografija beskrajnih tropskih plaža, kokosovih oraščića i ljuljački iznad mora. I to je bilo to: „Iduća destinacije mora biti Tajland!“.
Nakon par dana, početnu znatiželju i oduševljenje prekinula je mala doza realnosti:
Nisam osoba koja voli otvoreno more.
Bube i pauci mi definitivno nisu slatki.
Ljuljačka iznad ponora nije na popisu moje liste želja (a mom strahu od visine ta ljuljačka nikako ne ide u prilog). A kokos, uz pistacije, zaista nije moj omiljeni okus.
I tada sam zastala. Možda, samo možda – to nije za mene. Vi sigurno primijetite da nije.
Ali, to se događa kada tuđe želje postanu glasnije od naših. Kada je nešto u trendu, lako zaboravimo da mi možda nismo taj tip osobe. Možda nisi osoba koja je morala probati Dubai čokoladu, iako si sigurno čuo da je jednostavno moraš probati. Nisam je probala. Nisam imala potrebu. Ali prva misao koja se javila bila je: “Mogla bih je probati.“ Druga; realnija i pomalo cinična: “Ali ti pistaciju ne voliš – ni u sladoledu, ni u kolačima, ni u tragovima.”
Zvuči banalno, ali baš ti mali primjeri pokazuju koliko lako povjerujemo da želimo nešto samo zato što to izgleda dobro drugima. I tu se više ne radi ni o Tajlandu ni o čokoladi – nego o tome kako naša stvarna želja ostane tiha dok trčimo za tuđima koje svijet glasno odobrava.
Kada želje drugih počnu zvučati kao tvoje
Ne, ovdje ne govorim o tom kako društvene mreže, savršene slike i inspirativni opisi ispod objava nisu pokazatelj stvarnog života. To već svi (nadam se) znamo, iako se ponekad vrijedi podsjetiti. Ovdje govorim o onom kratkom, isprva tihom unutarnjem glasu – nešto ćeš propustiti, ovo moraš imati i ti. Ne moraš ni primijetiti da te povuklo. Nekad sve izgleda bezazleno, simpatično, inspirativno. Ali korak po korak – počneš se udaljavati od sebe. Počneš mjeriti svoj život tuđim slikama. I više ne znaš gdje završavaš ti, a gdje počinju svi drugi.
Učimo da je “moderno” putovati, ostvariti se, imati sve i uvijek sve stići.
Učimo da je “vrijeme” za brak, da je “vrijeme” za djecu, za karijeru, za sve što svi već imaju.
Učimo da majka mora biti izvrsna i da se mora dokazati i na poslu i kod kuće.
Da dijete mora imati baš sve – jer ne daj Bože da mu “nešto fali”.
I ako ne uspiješ, osjećaš da si slabija verzija sebe. Jer, eto, svi drugi… uspijevaju. Zar ne?
I onda vidiš naslov: “Sve više žena danas…”
I više ne znaš jesi li pogriješila jer ne osjećaš isto. Jer ti je možda dobro samoj; možda ne želiš još uvijek brak. Možda ne želiš uspješnu karijeru u ovom trenu. Možda želiš biti doma. Možda želiš manje, sporije, tiše.
Zaljubimo se u slike, u trenutke, u ideju – i zaboravimo provjeriti: “Jesu li ti snovi za mene?” Ponekad se dogodi da ne znamo tko smo jer stalno gledamo tko su drugi. A ako dugo gledamo u izbore drugih, naši se počnu činiti nedovoljno zanimljivima. Ili čak pogrešnima. I zaboravimo da život nije slika. Život je unutarnji osjećaj.
U moru tuđeg oduševljenja – ne zaboravi svoje
U kognitivno-bihevioralnoj terapiji postoji jedno jednostavno, nikad dovoljno naglašeno pravilo:
“Misli su misli. Nisu činjenice.”
Kad pomisliš “i ja to želim” – ne znači da moraš.
Kad vidiš nešto što je popularno – ne znači da si manje vrijedan ako priznaš da to nije za tebe.
Kad svi oko tebe rade jedno – ne znači da si pogriješio ako si odlučio drugačije.
Kad nešto vidiš ili pomisliš, to ne znači da je točno i da je to tvoja istina. To je samo tvoja misao. Učinak ponavljanja. Učinak usporedbe. Ne znači da si to ti. Prava želja je tiša. Dolazi polako. Dolazi iznutra. Iz onog tko si kad nitko ne gleda. Ne stane u tuđi kadar – ali stane u tvoj život.
A kako razlikovati tuđe želje od svojih?
Netko će pomisliti da je pitanje smješno ili banalno, ali odgovor nije tako lagan. U savjetovalištu se sve češće susrećem s mladim, ali i odraslim koje gube ili su izgubili svoju sliku o sebi, jer su postale dio nečijih tuđih neispunjenih želja, očekivanja, potreba i tuđih pravila. A žele se vratiti sebi. Kako? Ne postoji univerzalni recept, ali zasigurno postoji nešto što možemo učiniti. Za početak, prije nego odlučiš nešto ostvariti pokušaj pogledati iz drugog ugla.
- Zastani prije nego što kažeš “da”.
- Zapitaj se: Bi li to stvarno želio da nisam to vidio?
- Promotri: Osjećam li uzbuđenje ili pritisak?
- Zamisli: Kad bih to ostvario – bi li se osjećao unutarnje zadovoljstvo? Bi li to ostvarenje odrazilo mene?
Ovo nisu gotovi, ni uvijek lagani odgovori, ali su dobri početci. Kad kreneš svojim putem, nemoj da te iznenadi ako osjetiš prazninu ili nelagodu onda kad kažeš „ne“ onom što nije tvoje. Možda ćeš osjetiti i sumnju. No, upravo iza tog nelagodnog osjećaja počinje sloboda.
Ona koja nije glasna ni sjajna. Ali je tvoja.
Kalupi nisu sigurnost – oni su oklopi
Možda si dugo vjerovao da je sigurnost u tome da ideš “kako svi idu”. Ali kalupi nisu sigurno mjesto. Kalupi su utezi. Oni drže ljude u poznatom, ali rijetko u ispunjenom.
I nije istina da svi tako žive. Niti da svi tako žele.
Tek kad kažeš “ne moram”, otkrivaš da nisi jedini. Tek kad odlučiš biti svoj, shvaćaš da je to najprirodnije stanje. Da pripadanje ne dolazi iz sličnosti nego iz autentičnosti. Život koji živimo ne bi trebao biti kopija inspiracije, nego prostor u kojem stvaramo vlastitu verziju sreće. I ne, nećemo uvijek odmah znati što točno želimo, ali ćemo znati kad nešto nije naše.
Možda je tvoj život već dovoljno dobar, ali ga nisi gledao iz svog ugla
Možda ti već jesi dovoljan – ali ti to nitko ne kaže.
Možda ti je baš ovo što sad imaš – tvoj ideal.
Ali dok se stalno okrećeš da vidiš imaš li “kao i drugi” – ne stigneš primijetiti.
Ako si se prepoznao u ovom tekstu, znaj da nisi slab jer si poželio nešto što zapravo nije tvoje.
To samo znači da si čovjek. Da te privlači lijepo. I to je u redu. Ali još je važnije da naučiš slušati sebe. Da ne staviš svoje želje na čekanje jer si se zatekao žudeći za tuđima.
I možda, baš danas, odlučiš da:
…ne moraš voljeti pistaciju. Ne moraš ići na Tajland. Ne moraš biti sve što drugi žele.
Budi ono što ti istinski jesi. Jer to je i više nego dovoljno.
Andrea Tomić
Psihološko savjetovanje (online/uživo)
Kontakt broj: 063/839 – 875
https://www.instagram.com/skriveno.u.meni?igsh=cGxwa2ZzM21ybHhu
