Don Nikola je rođen 25. veljače 1905. u Čulama. Roditelji su mu bili Ilija i Mara, r. Ivićević sa Slipčića. Kršten je 26. veljače Ljutom Docu. Kum mu je na krštenju bio Ivan Paradžik iz Ljutoga Doca. Krstio ga je fra Ivan Vasilj (Vasiljević).
Pučku školu završio je u Ljutom Docu. Nakon IV. razreda Pučke škole pošao je u Travnik u gimnaziju 1919. – 1921. Završivši gimnaziju pošao je u Sarajevo u bogosloviju 1927. – 1931. Zaređen je za svećenika 4. listopada 1931.
Po svoj prilici don Nikola je još iz Kruševa ponio sa sobom klicu tuberkuloze, koju je nosio i »vukao« kroz cijelo sjemenište i cijelu bogosloviju. Njegovoj bolesti i njezinu razvoju na štetu Nikolina tijela doprinijela je još ljuta i žestoka, kako travnička tako i sarajevska, klima sa svojom hladnoćom, ledom i maglom. U bogosloviji je opet imao upalu pluća. Ne mali dio vremena za vrijeme bogoslovskih studija proveo je u bolesničkoj postelji.
Bogoslovi sarajevske bogoslovije u ona vremena većinom su ređeni za đakone i za svećenike u nadbiskupskoj kapelici u Sarajevu. S don Nikolom je bilo, zbog njegova zdravstvenog stanja, drukčije. Za đakona ga je u Vitini u župnoj crkvi zaredio biskup Mišić 27. rujna 1931. Isti biskup ga je desetak dana kasnije, 4. listopada 1931. na Humcu zaredio za svećenika.
Mladu misu imao je u Kruševu u župnoj crkvi, onda maloj kapelici, koja je bila na istom mjestu gdje je sadašnja župna crkva. Na misi mu je propovijedao don Petar Čule. Bilo je vrlo hladno vrijeme. Don Nikola je zbog bolesti, koja je već bila uhvatila svoj mah, izgledao jako slabo. Mladomisnički ručak bio je u Begića, u Čulama, u obiteljskom domu. Na ručku je bilo više uzvanika, među njima je bio dr. Bariša Smoljan, odvjetnik u Mostaru, tada politički vođa Hrvata u Hercegovini. Bariša je tom zgodom održao »u počast mladomisnika«, govor prožet religioznim i domoljubnim duhom. Za ručkom je uz Barišu bilo nekoliko nazdravica kojima su pozdravljali don Nikolu u ime prijateljstva i poznanstva. Pri kraju mladomisničkog ručka, kako kaže don Jozo Zovko: »Don Nikola je rekao samo ove riječi: “Hvala vam, braćo, na vašoj ljubavi”. Po svemu je izgledalo da će ga bolest ubrzo nadvladati.«
Poslije mlade mise biskup Mišić imenovao je don Nikolu kapelanom u župi Potoci (Bijelo Polje). Ali bolest koja je razarala njegov mladi organizam nije mu dala djelovati u dušobrižništvu. Zbog zdravstvenog stanja otišao je 25. listopada 1931. na liječenje u Novi Marof. Ulaskom u lječilište javio se don Petru Čuli. On mu je odmah odgovorio: »Dao Bog da Ti boravak u sanatoriju bude ugodan i da se što prije Tvoje zdravlje utoliko popravi da mogneš k nama veseo i radostan se povratiti. Molit ćemo se za Te da Te Bog krijepi i čuva.« Zdravstveno don Nikolino stanje ni u lječilištu u Novom Marofu nimalo nije krenulo kako treba, naprotiv bivalo je sve gore i teže.
Don Nikola je umro 13. prosinca 1931. Duhovnik lječilišta u Novom Marofu vlč. Stjepan Lesny brzojavom je obavijestio Ordinarijat: »Vaš dobri svećenik Begić u sanatoriju proviđen preminuo trinajstoga. Sprovod petnajstoga dopodne praesente cadavere (uz mrtvo tijelo). Javite rodbini ako tko želi doći, onda čekamo do poslije podne. Mi ćemo se pobrinuti za doličan pogreb. Javite hoćemo li čekati.« Iz Biskupskog ordinarijata odgovoreno je: »Nemoguće doći na sprovod svećenika Begića. Molimo uredite sve po uviđavnosti.«
Don Nikola je pokopan u groblju u Novom Marofu. Hercegovački svećenici podigli su mu nadgrobni spomenik.
Don Nikola se školovao za svećenika dušobrižnika među narodom u Hercegovini. Zlokobna bolest koja je razorila njegov mladi organizam nije dopustila da više od 70 dana živi kao svećenik. Ostalo je zapisano sjećanje na dobrog don Nikolu u peru don Joze Zovke koji svjedoči da je don Nikola bio: »Dobre ćudi, srca, vladanja i duha.«
