Piše: Andrea Tomić
Jeste li se ikad osjećali loše, ali ste to prešutjeli jer “nije bilo toliko strašno”? Jeste li ikada bili ponosni na nešto što ste postigli, ali niste to podijelili jer ste mislili da “nije ništa posebno”? Jeste li nekome pokušali reći kako vam je, a s druge strane naišli na šutnju, nerazumijevanje ili na onu, već dobro poznatu rečenicu „Ma nije ti ništa, meni je bilo 100 puta gore“?
Upravo o tom pišem danas – o onim trenucima kad smo osjećali, a nismo smjeli reći. Kad smo se povukli jer je izgledalo da emocije moraju imati određenu mjeru, opravdanje ili natjecateljsku vrijednost. Kad smo poželjeli samo da nas netko vidi, sasluša, razumije – bez usporedbe, bez savjeta, bez osude. Kad smo poželjeli biti iskreni, ali smo strahovali da će nas ta iskrenost skupo koštati…
Zašto bi emocije bile „dovoljne“ da bi bile važne?
Vrlo često ćemo čuti kako je iskrenost jedna od najvećih vrlina koje možemo imati. Vrlo često ćemo iskrenost navesti kao vrlinu koja nam se najviše sviđa na nama. No, je li nam uvijek lako iskreno reći kako smo? Što nam treba? Kako se osjećamo?
Iskreno, ja nisam uvijek znala reći što osjećam. Ne zato što nisam znala što osjećam, nego zato što sam se bojala kako će moji osjećaji biti primljeni. Ne mogu reći da sam potiskivala svoje emocije, ali sam ih dugo nosila kao nešto što treba pažljivo kontrolirati; da ih ne pokažem na krivom mjestu, u krivo vrijeme, pred krivim ljudima. Jer… Ako nisam raspoložena, možda nešto nije u redu. Ako sam tužna, možda sam preosjetljiva. Ako sam ponosna, možda sam naporna. U mojoj glavi bi se često vodile pretjerane analize za svaku emociju prije nego što bih odlučila podijeliti ih – jer nisam znala kako ih izreći, a da se pritom ne osjećam krivo, pretjerano ili nepotrebno ranjivo. Upravo taj glas, koji sam nekoć čula redovno, a danas mi je ponekad tek tihi podsjetnik, čujem svakodnevno u svom savjetovalištu. Onaj unutarnji glas koji govori „Ne bih se tako trebala osjećati, bolje je da to nitko ne vidi“ je glas koji vodi u još veću unutarnju borbu. A taj glas nerazumijevanja, umanjivanja, natjecanja, osuđivanja, nažalost, ponekad nije samo naš. To je često i glas drugih. Onih koji možda i nisu svjesni da rečenicama poput „Ma nije ti ništa“, „Svi to prolazimo“, ili „Nisi ti jedina“, nesvjesno gase nečiju potrebu da bude viđen.
Baš zato je važno učiti i učiti druge – da ne moramo sve razumjeti da bismo bili tu. Da ne moramo imati rješenje da bismo pružili podršku. Da je prisutnost i empatija ponekad puno snažnija poruka od bilo kakvog drugog savjeta.
A što je meni pomoglo da se oslobodim obrazaca koji me sputavaju da osjećam i da to pokažem? Ono što se danas trudim prenijeti na druge. Dopustila sam sebi ono što sam dugo uskraćivala: da osjetim bez objašnjenja, podijelim bez opravdanja. Da su emocije informacije, a ne slabost i da njihovo izražavanje nije teret, nego hrabrost. Naučila sam i da se ništa strašno neće dogoditi ako budem neshvaćena. Iako to može biti nelagodno, to ne mijenja vrijednost onog što osjećam. To je moje. I to je dovoljno.
Što kad konačno progovorimo – a s druge strane nas ne čuju?
Upoznala sam puno osoba koje su mjesecima, pa i godinama, skupljale hrabrost da priznaju i sebi i drugima da im je teško. Ne zato što to nisu osjećale, nego zato što su naučile da to nije poželjno.
Jer rečenice poput: “Svi imamo probleme” “To je normalno, proći će” “Ajde, šta ti je to, ti si jaka” ostavljaju dubok i težak trag. Mnogi od mojih klijenata ne potiskuju svoje osjećaje zato što ne znaju što im je. Nego zato što su već probali reći – i doživjeli nerazumijevanje, umanjivanje, pa čak i ismijavanje. I to ostavlja još dublju ranu. Osjećaj da nisi dovoljno vrijedan. Da nešto s tobom nije u redu. Da si manje sposoban, manje stabilan, manje “normalan” od drugih.
Jednom mi je jedna mlada žena kroz suze rekla da je dugo odgađala potražiti pomoć jer nije imala podršku – jer je pratila misao da „ima i gorih situacija“, pa da ona podršku ne zaslužuje.
“To možda nije velik problem, ali meni je teško.”
Ta rečenica u sebi je nosila cijeli svijet srama, sumnje, tišine i straha. Straha da će, ako prizna kako joj je, biti proglašena slabom, razmaženom, preosjetljivom, “problematičnom”. Zato se toliko ljudi danas plaši potražiti pomoć. Ne zato što ne znaju da im treba, nego jer se pitaju:
“A što ako i ovdje budem neshvaćen?”
Ponekad je od boli gore upravo to – nerazumijevanje i osuda. Zato je bitno zapamtiti:
Čak i kad ne razumijemo nečiju bol, to ne znači da nije stvarna.
Ne moramo se natjecati, davati savjete, niti mjeriti čija je rana dublja. Dovoljno je da kažemo: “Pomogao bih ti, ali ne znam kako – što ti treba od mene?” To vrijedi daleko više od: “Ma nije ti ništa. Proći će.”
Što možemo učiniti kada ne znamo što reći?
Nećemo uvijek moći razumjeti sve što netko proživljava. Nećemo uvijek imati pravi savjet, prave riječi ni rješenje, ali to ne znači da ne možemo napraviti razliku. Male promjene u načinu kako pristupamo sebi i drugima mogu biti ključni unutarnji poticaji.
Možemo osvijestiti da natjecanje u tome kome je teže nikome ne donosi olakšanje – samo udaljenost i tišinu. A natjecanje kome je bolje ne vrijedi mnogo ako je motivirano time da nekome dokažemo da “možemo”, umjesto da sami sebi budemo podrška.
Istinska promjena počinje kada počnemo raditi stvari zbog sebe, a ne zbog vanjske potvrde.
Kada prestanemo umanjivati tuđe korake i počnemo ih pohvaljivati. Kada prestanemo ignorirati tišinu i naučimo je čuti. Kada prestanemo ismijavati borbe i počnemo slaviti male pobjede.
Zamislimo koliko bi svijet bio drugačiji kad bismo češće jedni drugima govorili:
“Stvarno želim čuti: kako si?“
“Vidim da se trudiš. Zaslužuješ svaku pohvalu!.”
“Ponosan sam na tebe – i to nije previše.”
“Sretna si? Reci mi sve!”
Zašto ne bismo dijelili sreću? Zašto ne bismo slušali bez da unaprijed planiramo odgovor?
Zašto ne bismo poticali jedni druge da budemo dobro čak i kad nije sve savršeno?
Jer na kraju, svatko od nas traži isto: da bude viđen, priznat i prihvaćen. U boli, ali i u radosti.
A što ako je baš tvoja rečenica ono što nekom danas treba?
Zamisli koliko bi nam svima bilo lakše kad bismo jedni drugima mogli biti sigurno mjesto. Kad bismo smjeli reći kako nam je – bez straha da ćemo biti pogrešno shvaćeni, osuđeni ili ušutkani.
Kad bismo jedni drugima češće rekli: “Tu sam.” I kada bi to bilo dovoljno.
Ako si među onima kojima je teško, ali ne znaš kako to reći – znaj da nisi sam. Znam da nije lako. Možda ti se čini da su drugi glasniji, sigurniji, otporniji. Ali tvoja bol ne treba biti velika da bi bila stvarna. I ne moraš je znati savršeno izgovoriti da bi imala pravo biti prepoznata.
Možda postoji netko tko će znati slušati. Potraži tu osobu i nemoj odustati. Dovoljno je samo reći: “Ne znam kako ni zašto, ali teško mi je.” Vrijediš i kroz svoje tihe dane. I u nesigurnosti. I onda kad se bojiš da si “previše” ili da “nisi dovoljan”.
A ako si među onima koji su se pronašli u ovom tekstu, možda kao netko tko je nekada nesvjesno rekao: „Ma nije ti ništa“, „Svima je tako“ – znaj da nisi pogriješio zato što nisi mario. Već zato što nismo učeni kako biti uz nekoga kad ne znamo što reći.
I zato je ovo poziv, ali ne poziv na kritiku. Ovo je poziv da budemo pažljiviji jedni prema drugima. Nikad ne znamo što netko nosi iza tišine, iza osmijeha, iza nesigurnog pogleda. Možda ne znamo što reći. Ali možemo birati da ne umanjujemo, ne uspoređujemo, ne zatvaramo.
Možemo pažljivo birati riječi i biti svjesni da je ponekad dovoljno reći: “Možda ne razumijem, ali tu sam. Čujem te.”
I možda baš tada – jednim toplim pogledom, riječju ili tišinom budemo točno ono što je nekome u tom trenutku trebalo.
Andrea Tomić
Psihološko savjetovanje (uživo/online)
Kontakt broj: 063/839 – 875
