Godinama slušamo priče o mobingu nad radnicima u pojedinim firmama diljem BiH. Mnogi građani, iako možda nisu bili u potpunosti svjesni što pojam mobing znači, koristili su ga da opišu različite oblike pritiska, ponižavanja ili nepravde koju su doživjeli na radnom mjestu. I doista, bilo je i ima firmi gdje pojedinci ili sustavi vrše pritisak na radnike, uskraćujući im dostojanstvo i prava. To je neprihvatljivo i takve pojave treba jasno i odlučno osuditi.
Ali, danas se sve rjeđe čuje o mobingu nad radnicima. Zašto?
Zato što se, u situaciji kroničnog nedostatka radne snage, karta na tržištu rada okrenula. Poslodavci su sve češće primorani zapošljavati radnike koji nemaju ni osnovnu stručnu spremu, niti radne navike, niti svijest o odgovornosti prema poslu, kolegama i klijentima. Uz to, pojavila se sve učestalija pojava – pojava koju rijetko tko javno imenuje: mobing nad poslodavcima.
Što je zapravo mobing nad poslodavcem?
Mobing ne mora uvijek dolaziti “odozgo prema dolje”. Kada radnici:
• kontinuirano izbjegavaju izvršavanje svojih radnih zadataka,
• koriste bolovanja bez realnih medicinskih razloga,
• traže izvanredne slobodne dane bez dogovora,
• odbijaju rad subotom, traže kraće radno vrijeme, a za to očekuju veće plaće,
• pokazuju nezainteresiranost prema klijentima i ne vode računa o ugledu firme,
…a sve to pod krinkom “napokon je došlo naše vrijeme”, onda se ne radi o borbi za radnička prava. Radi se o iskorištavanju situacije – o svojevrsnom mobingu nad poslodavcem koji pokušava opstati, ispuniti sve zakonske obveze i pritom sačuvati radna mjesta.
Tko u konačnici gubi? Svi.
Poslodavac, suočen s takvim pritiskom, često mora zapošljavati dodatne ljude kako bi pokrio zadatke koje netko drugi odbija raditi. To značajno povećava troškove. Istovremeno, kvaliteta usluge ili proizvoda opada jer nemotivirani ili nestručni radnici negativno utječu na krajnji rezultat. A tko onda pati? Kupac. A nakon njega – svi mi, jer gospodarstvo koje ne počiva na uzajamnom poštovanju i trudu, ne može dugoročno opstati.
Postoji li rješenje? Možemo li učiti od japanskog modela?
U japanskom poslovnom modelu, postoji snažan osjećaj odgovornosti – kako poslodavca prema radniku, tako i radnika prema firmi. Svatko se trudi dati maksimum jer vjeruju da se zajedničkim radom gradi bolja budućnost za sve. Nema mjesta za pasivnost, bahatost ni iskorištavanje. Postoji sustav nagrađivanja, ali i jasna očekivanja.
Zar i mi ne bismo mogli krenuti tim putem?
Zaključak: Vrijeme je za iskrenost i suradnju
Vrijeme je da kao društvo prestanemo gledati na relaciju radnik–poslodavac kao na borbu. Vrijeme je za partnerski odnos. Rad treba biti cijenjen i pošteno plaćen. Poslodavci trebaju znati prepoznati i nagraditi trud, bilo kroz plaću, bonuse ili dodatne pogodnosti. Ali radnici također moraju biti svjesni svoje odgovornosti i ozbiljno shvatiti posao kojeg rade.
Ne smijemo dozvoliti da nekolicina nemotiviranih radnika ili bahatih poslodavaca uništi povjerenje i klimu rada u cijelom društvu. Ako se svi budemo trudili – u firmi, u obitelji, u zajednici – svi ćemo živjeti bolje!
