Na današnji dan, 24. kolovoza 1972. godine dok su boravili na ljetnom odmoru u Italiji suradnik UDBA-e svirepo je likvidirao hrvatskog emigranta Stjepana Ševu, njegovu suprugu Tatjanu i pokćerku Rosemarie koja je imala samo 9 godina.
Među opasnije vođe HRB-a u Europi Udba je ubrojila i Stjepana Ševu, rođenog 1936. godine u Hamzićima kod Čitluka.
U rodnom mjestu podignut spomenik
Prošle godine, na 50. obljetnicu mučkog ubojstva obitelji Ševo upriličena je svečanost u Donjim Hamzićima, rodnom mjestu Stjepana Ševe, gdje je otkriveno i blagoslovljeno spomen obilježje.
Ševo je emigrirao 1966. godine. Vrlo brzo je postao politički aktivan i povjerljiva osoba u hrvatskim emigrantskim krugovima. Iz izvješća suradnika riječke Udbe Vinka Sindičića i suradnika splitske Udbe pod pseudonimom “Mosor”, bilo je poznato da je Ševo, bio jedan od glavnijih logističara HRB-a u Europi.
Ševo je – sa ženom Tatjanom, rođenom 1946. godine u Varaždinu, i pokćerkom Rosemarie, rođenom 1963. godine u Stuttgartu – živio u Stuttgartu. Te 1972. godine obitelj je planirala godišnji odmor u Italiji. Vinko Sindičić je znao za njihove planove i priključio im se. Prema izjavama svjedoka, s njima je 18. kolovoza 1972. doputovao u gradić San Dona di Piave kod Venecije, gdje su odsjeli u pansionu Bar Ristorante Centrale. Sindičić je u pansionu prespavao samo jednu noć, a sljedećeg dana je vlakom otputovao u Trst – navodno na sastanak s roditeljima.
Tjedan dana kasnije, 24. kolovoza 1972., Ševini su otišli na željezničku stanicu u San Dona di Piave, gdje su dočekali budućeg ubojicu koji je doputovao s vlakom Simplon Express. Na povratku s kolodvora, oko 21.30 sati, Ševo se zaustavio blizu tržnice. Piljarica Antonia Mazaletto kasnije je izjavila policiji kako se u automobilu nalazio jedan muškarac sa crnim naočalima. Obitelj Ševo i ubojica odatle su, sporednom cestom, krenuli u pravcu Venecije. Ševo je vozio; do njega je sjedila Tatjana; a otraga ubojica i mala Rosemarie. U jednom zavoju, kad je Ševo usporio, ubojica mu je ispalio tri hica u zatiljak. Ševo je na mjestu bio mrtav. Automobil se zanio i sletio u jarak. Tatjana, premda vezana pojasom za sigurnost, zgrabila je ubojičin revolver i otrgla prigušivač zvuka. Ubojica je ispalio više hitaca prema njoj i smrtno je ranio. Nakon toga je ispalio dva hica u glavu devetogodišnjoj Rosemarie i trenutačno je usmrtio. Prilikom napuštanja automobila ubojica je vidio da je Tatjana još živa, pa je stavio novi šaržer u revolver i čitavog ga ispucao u već polumrtvo Tatjanino tijelo. Nakon toga je, pod zaštitom gustog mraka, pretrčao vinogard i sjeo u automobil koji ga je tu čekao te nestao u pravcu Trsta.
U blizini zločina nalazila se talijanska vojarna. Dočasnik Francesco Lombardi i vojnik Salvatore di Garbo, koji su čuli pucnjavu i potrčali prema mjestu odakle se čula, kasnije su izjavili: “Iako smo vojnici, kad smo došli na mjesto zločina, bili smo potreseni i ostali smo bez riječi. Prizor je bio jeziv”.
Nakon ubojstva obitelji Ševo, Sindičić je pobjegao u Jugoslaviju. Nastavio je raditi za Udbu – pod novim pseudonimom “Pitagora”.
Posmrtni ostaci Stjepana, Rosemarie i Tatjane ekshumirani su 18. studenog 1999. godine na gradskom groblju u Bad Canstatu kod Stuttgarta, a 21. studenoga su u Hrvatskoj katoličkoj misiji u Stuttgartu ispraćeni u Domovinu. Dana 26. studenog 1999. godine na zagrebačkom Mirogoju obavljen je pokop njihovih zemnih ostataka.
Počivali u miru Božjem!
