U ranu zoru 11. siječnja 1972. godine uhićeno je deset sudionika Hrvatskog proljeća. Uhićeni su poimence: Franjo Tuđman, Marko Veselica, Šime Đodan, Hrvoje Šošić, Vlado Gotovac, Vlatko Pavletić, Jozo Ivičević-Bakulić, Ante Glibota, Zvonimir Komarica i Ante Bačić.
Bila je to posljedica Titove odluke o gušenju pokreta, koja je donesena još prethodne godine na sjednici u Karađorđevu i zbog koje je veći dio hrvatskog republičkog vodstva već bio uklonjen s položaja. U stanovima uhićenih provedena je premetačina koja je trajala satima, no u kojoj nisu pronađeni dokumenti o zavjeri protiv države. Uhićenici su dovedeni pred sudove, pod optužbama za nacionalizam, kontrarevolucionarstvo i separatizam. Sljedećih dana uhićeni su i drugi pojedinci, a mnogi su ostali bez posla.
Val političkog, policijskog i obavještajnog terora u Hrvatskoj potkraj i tijekom 1972. godine prouzročio je najveći egzodus Hrvata od propasti NDH. U inozemstvo su bili prisiljeni otići mnogi hrvatski intelektualci poput Brune Bušića, Ivana Cerovca, Zlatka Markusa…
Obračun s nepoćudnim Hrvatima rezultirao je famoznom hrvatskom šutnjom, prekinutom tek novim demokratskim pokretom koncem 1980-ih, koji je konačno doveo do državnog osamostaljenja Hrvatske.
