Neopisivo razočaran, osjećam obvezu objasniti razlog brisanja mojega YouTube kanala na kojemu sam proteklih pet mjeseci, gotovo na dnevnoj osnovi, objavljivao digitalizirane ratne pjesme postrojbi Hrvatskoga vijeća obrane i Hrvatske vojske, uz neke zaboravljene domoljubne budnice hrvatskoga naroda iz daleke prošlosti.
Kao što sam i obrazložio u intervjuima za Večernji list i nekoliko radijskih postaja, te sam pjesme uglavnom samostalno spasio od zaborava, snimajući ih kao dječak s radijskih valova na audiokasete, u podrumu, uz detonacije granata, ratnih 1990-ih u Mostaru. Kroz godine sam ih digitalizirao, a nakana mi je bila udahnuti im novi život, objediniti ih na jednomu mjestu i ponuditi poklonicima ovoga žanra, našim braniteljima, hrvatskim veteranima, u prvomu redu u čast upravo njima i našim palim vitezovima, ali i njihovim potomcima, držeći te pjesme svjedocima i čuvarima jednoga vremena, jednoga važnog razdoblja naše nacionalne povijesti, jednoga ponosnog sjećanja.
Od toga projekta koji je odjeknuo medijskim prostorom, na koji je reagirali na desetke tisuća ljudi, koji je premašio 100.000 pregleda i zbog kojega su mi se javljali ushićeni, ganuti i zahvalni pojedinci s nebrojenih krajeva svijeta, nisam imao niti bih dopustio imati neku drugu korist osim iskrene intimne sreće što sam pobudio neke snažne usnule emocije, neka dirljiva sjećanja i neko zamalo ugaslo pamćenje na dane i zbivanja koji moraju biti kolektivno upamćeni.
Nije me pokolebala nijedna od pristiglih psovki, prijetnji, zastrašivanja… Ipak… Par se pojedinaca javilo s prijavom zbog ”povrjede autorskih prava” odbijajući sagledati potpuni kontekst i pojašnjenja ovoga projekta koji je vodila samo plemenita nakana… Drugi su, pak, htjeli pod svaku cijenu prikriti svoju ulogu u stvaranju ratnih pjesama jer im kasniji životni put ne trpi poveznicu s tim časnim vremenom… Zbog njihovih prijava, teška je odluka pala jutros i kanal je u potpunosti izbrisan…
Žao mi je zbog svakoga emocijom nabijenog razgovora s našim braniteljima iz cijele Herceg-Bosne, osobito meni donedavno nepoznatih ljudi iz ponosnih prostora Središnje Bosne i Posavine, potom pripadnika HV-a iz Vukovara, Slavonskoga Broda, Knina, Splita, Zadra, Zagreba, Škabrnje… Žao mi je zbog jecaja kojeg bih ”uhvatio” i prešutio u tim razgovorima… Žao mi je što je gotovo 200 objavljenih videa, mementa našim postrojbama i junacima u maskirnim odorama, jutros nepovratno nestalo, a čak trećina tih skladbi dosad nikada nije bila digitalizirana, time niti dostupna bilo gdje na Mreži… K tomu, još ih je 300 čekalo na objavu kroz predstojećih desetak mjeseci…
No, svoju pismohranu koju su mi pojedini dragi ljudi nedavno ojačali i upotpunili nekim skladbama koje nisam posjedovao, želeći pomoći projekt koji ih je oduševio, u cijelosti ću ustupiti središnjemu Muzeju HVO-a u Mostaru, onoga dana kada ta zamisao doživi svoje rođenje i otpočne sa svojim postojanjem.
Dotad, svima od srca hvala na potpori i zajedničkomu prisjećanju…
