Još je Robert Schuman 19. ožujka 1958., pred prvim Europskim parlamentom ustvrdio kako su sve europske zemlje prožete kršćanskom civilizacijom, koja je duša Europe. Pa, ipak, posljednjih dana kršćanstvo treba braniti usred Europe.
Piše: Josip Vričko; Katolički tjednik
Gotovo je nedvojbeno da su autori uratka Europske komisije, priličino patetično krštenog Jedinstvo jednakosti (Union Equality), znali što rade. Kanili su ga, naime, što dulje držati u tajnosti, pod krinkom „interni dokument“. Tu je igru, međutim, raskrinkao talijanski list Il Giornale, objjavivšipotkraj studenoga sadržaj „smjernica za izbjegavanje diskriminacije i promicanje inkluzivnosti“ koje je EK inicijalno usvojila za uporabu među uposlenicima 26. listopada ove godine.
Kontroverzni, ili bolje kazano skandalozni dokument glavnog izvršnog tijela EU predlagao je da se u komunikaciji umjesto „božićno vrijeme“ koristi „blagdansko vrijeme“.
Kratko i – nejasno!
Slijedom čega se treba sjetiti – pravi je, naime, trenutak u ove predbožićne dane – kako katolicima u primjerice većinski bošnjačkim sredinama susjedi najčešće čestitaju rođenje Kristovo: „Sretan praznik“ – kratko i – nejasno! Uz to, promicatelji tzv. (jedinstva) jednakosti, imenice poput muža i žene, ili otac i majka, prekrštavaju u supružnik i roditelj. Istina, u međuvremenu je ta (interna) pisanija povučena, no nije to – s pravom! – stišalo negodovanje. Čak, zamislite, i pokojega ateista.
„… Imate smjernice Europske komisije, vidjeli ste tu glupost, smjernice da se ne spominje Božić. Što da se spominje? Oktobarska revolucija“, iznervirano će hrvatski predsjednik Zoran Milanović, koji po osobnom priznanju ne ide u crkvu… ali „Božić je Božić“, veli! Gotovo istovremeno, oglasio se i Vatikan; Naime, državni je tajnik, kardinal Pietro Parolin ocijenio kako je rečeni dokument, u pokušaju poništiti razlike i izbriše kršćanske korijene Europe, išao protiv stvarnosti.
„Vjerujem da je želja za brisanjem svake diskriminacije ispravna. No ovo nije način da se taj cilj postigne“, upozorio je drugi čovjek Vatikana, dometnuvši kako se time riskira uništiti čovjeka na dva načina: „Prvi je diferencijacija koja karakterizira naš svijet. Nažalost, postoji tendencija da se sve homogenizira jer ne znamo kako poštovati čak ni legitimne razlike, koje ne bi trebale biti izvorom sukoba ili diskriminacija, već ih treba integrirati kako bi se izgradilo puno i cjelovito čovječanstvo. Drugi je zaboravljena stvarnost. A tko god ide protiv stvarnosti stavlja se u opasnu situaciju“, naglašava kardinala, naročito podsjetivši kako je Crkva svjesna da Europa svoje postojanje i identitet duguje mnogim utjecajima, ali, veli, ne možemo zaboraviti jedan od glavnih, ako ne i najvažniji, samo kršćanstvo.
Od Napoleona, preko nacista i komunista
Kardinal Parolin je, kako se to od njega zapravo i očekuje, reagirao u stilu (vjerojatno) najstarije svjetske diplomacije. Nekoliko dana potom, u razgovoru s novinarima na povratnom letu iz Grčke, 6. prosinca, Papa Franjo je, međutim, u ocjeni EU-pisanije skinuo diplomatske rukavice:
„U povijesti su mnoge diktature to pokušale učiniti. Sjetite se Napoleona: još od toga doba… Sjetite se nacističke, komunističke diktature… to je svojstveno razvodnjenom sekularizmu i osuđeno je na propast“. Sveti Otac, dakako, nema dvojbe glede nužnosti da se Europska unija vrati idealima otaca utemeljitelja: „… Svaka zemlja ima svoju posebnost, ali i svaka je otvorena drugima. Suverenost Europske unije suverenost je braće u jedinstvu u kojoj se poštuje individualnost svake zemlje. I budno paziti da ne postane nositeljicom ideološke kolonizacije. Zato je pitanje Božića anakronizam“, rezolutan je rimski biskup!
Slijedom čega nužno je vratiti se desetak godina unatrag, potkraj ožujka 2010. kada se Biskupska konferencija Hrvatske oglasila u povodu pristupnih pregovora za ulazak Republike Hrvatske u Europsku uniju.
Hrvatski su biskupi ponajprije podsjetili na činjenicu kako je ideja Europske unije nastala u onom dijelu Europe koji nije bio pod komunističkom vlašću te kako su njezini začetnici bili političari koji su ujedinjenu Europu zamišljali na temeljima zajedničke kršćanske baštine.
Europski oci uvjereni katolici
„Naime, nakon krvavih sukoba, kao i teških posljedica Drugog svjetskog rata, posebice na europskom tlu, što su ih izazvali nacionalni i ideološki sustavi nesnošljivosti i egoizma, o ideji ujedinjenja Europe počeli su govoriti Robert Schuman, Jean Monnet, Konrad Adenauer i Alcide De Gasperi. Politički predstavnici triju naroda (Francuzi, Nijemci i Talijani), sva četvorica, bili su uvjereni katolici“.
Slijedom čega treba podsjetiti i na to kako je Schuman 19. ožujka 1958. pred prvim Europskim parlamentom ustvrdio kako su sve europske zemlje prožete kršćanskom civilizacijom, koja je duša Europe. Uz to, izričito se sučelio mogućnosti da se europsko ujedinjenje svede samo na ekonomski i tehnički pothvat. A De Gasperi se zapitao: „Možemo li zamisliti Europu koja neće voditi računa o kršćanstvu, o njegovu bratskom, socijalnome i humanitarnom naučavanju“. Što bi danas, kada mu neizravno (i posthumno) odgovaraju iz EK, kazao?!
Kako bez Boga?!
Jer, evo, danas usred Europe – u Bruxellesu! – treba braniti kršćanstvo. Rečena, kazao bi Milanović, (interna…) glupost EK, u biti, samo je nastavak politike u kojoj se kršćanska baština na kojoj su inzistirali europski utemeljitelji sustavno ignorira. Baš na to su upozoravali hrvatski biskupi prije 11 godinu u svome pismu:
„Odbacivanje kršćanskih korijena posebno je došlo do izražaja prigodom sastavljanja Europskog ustava, potpisanog u Rimu 29. listopada 2004., u kojem se Boga i kršćanstvo uopće nije željelo spominjati. Umjesto na zajedničkoj kršćanskoj baštini, dublji temelj europskomu zajedništvu pokušalo se pronaći u univerzalnim vrijednostima ljudskog dostojanstva, slobode, jednakosti, solidarnosti, demokracije, pravne države, s ciljem da se na tomu izgradi ‘Europa koja je utvrda prava i pravednosti’. No kako poštivanje prava i pravednost utemeljiti na apstraktnom razumu, koji ništa ne želi znati o Bogu? I kako izbjeći da se s odbacivanjem transcendentne dimenzije čovjeka ne odbaciti bezuvjetnost ljudskih prava, koja ih štiti od ljudske samovolje“, zapitali su se biskupi. Retorički, dakako!
Šteta je nepopravljiva?
Nakon što je Il Giornale raskrinkao briselski skandal te nakon što su glavni protagonisti priznali kako je dokument loše promišljen i nije sukladan standardima za koje se zalaže Europska komisija, odlučeno je da ga povuku. Na doradu…
Možda se otišlo predaleko, posuli se – s, doduše, stanovitom zadrškom – autori uratka. Šteta je, međutim, napravljena i (samo) je bila povod da se još jednom zaključi kako su u pokušaju biti „uključiv“ prema svima, bili „isključivi“ prema većini. Naime, dvije trećine građana Unije izjašnjava se kao kršćani, najviše katolici, više od 40%, potom protestanti i pravoslavci. Dok ih se 30% izjasnilo da ne pripadaju niti jednoj religiji.
I, eto, u takvoj Europi sporan je postao čak i – Božić! Gotovo očekivano – nažalost…
Nedjelja.ba
