Na posljednju nedjelju liturgijske godine slavi se svetkovina Krista Kralja koja je kruna cijelog liturgijskog ciklusa.
Najmlađi idejni blagdan Gospodinu u čast zahvaljuje svoj postanak papi Piju XI. U svojoj enciklici „Quas primas“, od 11. prosinca 1925., razvija misao kako bi najdjelotvorniji lijek protiv razornih snaga vremena bilo priznanje Kristova kraljevskog gospodstva.
Budući da bi bilo potrebno „da se kraljevsko dostojanstvo našeg Otkupitelja raširi što je moguće dalje, čini se da nije ništa prikladnije od ustanovljenja vlastitog i posebnog blagdana Krista Kralja. Budući da blagdani imaju veći učinak od bilo kojeg dokumenta učiteljstva, svi oni poučavaju vjernike, ne jedanput nego godišnje, i ne dotiču samo duh nego i srce.“
Vanjski poticaj za uvođenje u toj godini bila je 1600. Godišnjica Prvog općeg koncila u Niceji, na čijoj se nauci o Kristovoj istobitnosti s Ocem kao na svome temelju oslanja njegovo kraljevsko dostojanstvo.
Kao termin blagdan određuje Papa posljednju nedjelju u listopadu, prije svega s obzirom na blagdan Svih svetih koji slijedi, s tim „da bi se glasno proglasila slava onoga koji trijumfira u svim svetim i izabranim.“ Na ovaj dan trebala bi se održavati javna posveta Srcu Otkupitelju.
Premda je blagdan oduševljeno primljen prije svega kod muškaraca i mladeži, ipak su se pokazala neka razmišljanja s obzirom na to da je blagdanska ideja dostajuća već u drugim vremenima crkvene godine, zacijelo bi bitnije došla do izražaja, možda u adventu, Božiću, Epifaniji, Uskrsu, Uzašašću, zacijelo na svaku nedjelju, koja je od svoga grčko-latinskog imena i shvaćanja blagdan „Kyriosa“ Krista.
Već je 1941. J. A. Jungmann formulirao to neraspoloženje u svojoj duhovnopovijesnoj bilješki bilješki Tajna Krista u crkvenoj godini : „Ipak (usprkos oduševljenom primanju) može nas zahvatiti osjećaj umora naočigled tih razvoja oko slike Krista, koji ne žele kraj. Uvijek novi pokušaji, uvijek nove slike, uvijek novi vrhunci, uvijek novi načini govora. Nisu li te pojave ipak znak za to da je bilo gdje napuštena čvrsta osnova i da se u našem religioznom napredovanju nešto uskolebalo i promijenilo?
Ili, je li to bilo obilaženje, na koje smo se morali uputiti prije dva tisućljeća, kako bi Kristovo bogatstvo naučili gledati u uvijek novim vidicima najprije u njihovoj sabranoj ljepoti, a zatim i u njihovom raspadanju, u njihovom povijesnom širenju, u njihovoj nutarnjoj dubini i u njihovom vanjskom dostojanstvu? Ovo posljednje trebao bi biti slučaj. I čini se da se krug želi zatvoriti i da se obilaženje sada ponovo vraća svome ishodištu.“
Čini se da je danas za tu želju tlo bolje pripravljeno, i mora se gledati u Jungmannovu smislu kao sretniji doprinos da je „Svetkovina Isusa Krista Kralja svega svijeta“, kako se blagdan u sa svojim punim imenom naziva u latinskom misalu, premještena na posljednju nedjelju kroz godinu.
Tako je to snažnije postavljeno u onaj eshatološki odnos, koji je stalno pripadao posljednjoj nedjelji crkvene godine. Sada može postati jasnije da uzvišeni Gospodin i Kralj nije samo konačni cilj crkvene godine, nego našeg zemaljskog putovanja uopće, „isti je jučer i danas i zauvijek“ (Heb 13,8). „Alfa i Omega. Prvi i posljednji, Početak i Svršetak“ (Okt 22,13).
Adolf Adam / Nedjelja.ba
