U kasno proljeće 1991. sve je upozoravalo na katastrofu demokratske Hrvatske. Četnička pobuna koju je pokrenuo Beograd, a svojim tenkovima štitila jugovojska, bila je krvava najava unaprijed smišljene velikosrpske agresije.
Svi međunarodni čimbenici očekivali su brz hrvatski slom temeljeći svoje prosudbe na ubojitoj snazi JNA, četvrte vojne sile u Europi.
Na opće iznenađenje 28. svibnja 1991. u Zagrebu je održan svečani mimohod prvih postrojbi hrvatske vojske, tada još pod nazivom Zbora narodne garde i u sastavu Ministarstva unutarnjih poslova.
Predsjednik Tuđman odlučio se na taj potez suočen s predvidivom agresijom i poučen povijesnom spoznajom da nijedan narod nije izborio slobodu i nezavisnost bez vlastitih oružanih snaga.
Pred državnim vrhom tog su se dana postrojili odredi pješaštva, policije, mornarice, zatim plave beretke, diverzanti i pripadnici protuoklopnih i zračnih snaga Republike Hrvatske. Tu su bili i sinjski alkari da bi podsjetili na junaštvo mnogih hrvatskih generacija.
Poslije svečane prisege domovini predsjednik Tuđman predao je zastave zapovjednicima postrojenih brigada.
“Mi smo miroljubiv narod”, rekao je predsjednik Tuđman, “no moramo stvoriti silu jer ima onih koji bi htjeli protiv hrvatske slobode i suverenosti. Nećemo se naoružavati radi osvajanja tuđih teritorija. Imat ćemo onoliko koliko je potrebno za slobodu Hrvatske i hrvatskog naroda…”.
Mladićima sa “Zagrebovog” stadiona uskoro su se pridružili još deseci tisuća boraca. Uz veliko samoodricanje hrvatski je narod s vremenom stvorio snažnu vojnu silu koja je obranila Hrvatsku, a zatim u “Bljesku” i “Oluji” munjevito oslobodila zaposjednute hrvatske krajeve.
