Svetkovina Krista Kralja pada uvijek u posljednju nedjelju liturgijske (crkvene) godine iliti koncem studenoga, pred sam početak Došašća ili Adventa.
Svetkovinu Krista Kralja je ustanovio u svojoj enciklici ‘Quas Primas’, 11. prosinca 1925. godine papa Pio XI. To je bio odgovor na tadašnji rast sekularizma i sirenje bezboštva koje je nijekalo Kristov suverenitet. Svetkovina se slavila u posljednjoj nedjelji listopada.
Nakon Drugog vatikanskog sabora 1965.g. i reforme kalendara, slavi se u posljednjoj nedjelji prije početka Došašća, sto je obično krajem studenoga.
Odabrano mjesto u kalendaru (završetak crkvene godine) želi vjernika podsjetiti da je Krist i Njegovo nebesko kraljevstvo cilj vjerničkog zemaljskog putovanja.
I došašće vjernika podsjeća na konačni dolazak Krista Kralja, na koncu svijeta.
Kristovo kraljevstvo je, naime, početak i cilj cjelokupne povijesti i svakog čovjeka; prema riječima svetopismenske Knjige Otkrivenja: “Ja sam Alfa i Omega, Prvi i Posljednji, Početak i Svršetak”.
Krist je Početak i Svršetak povijesti “sve je po njemu i za njega stvoreno”, On je snaga sveukupnog bivovanja u svijetu koji prolazi da bi došao k Njemu i u Njemu našao konačni smisao. “Plemeniti Pobjednik”, proslavljeni Gospodin prema kojemu se slijevaju svi događaji, vrijeme i ljudski životi. Po Isusu-Kralju će sveukupno čovječanstvo biti objedinjeno u Božje kraljevstvo kao otkupiteljsku stvarnost: svi ljudi će postati dionici toga kraljevstva i u Njemu priznati Spasitelja, Sina Božjega.
Kristovo kraljevstvo je s Kristom poniklo u našem svijetu, u našoj povijesti, raste naizgled neznatno kao gorušica, ali se ostvaruje u Nebu gdje se grana i udomljuje sve narode i sva plemena svijeta. Kao sto pastir okuplja stado da ga zbrine, tako Krist okuplja ljudsku obitelj, brinući se da nitko ne propadne.
Prorok Ezekijel, tješitelj naroda u Babilonu, predkazao je Mesiju tj. Krista najprikladnijom slikom. Nazvao ga je pastirom koji sabire, čuva i njeguje stado, povija rane ranjenima, krijepi nemoćne; izvodu stado na pasu, žrtvuje se i traži izgubljene, a za njih je spreman i život dati (usp Ez 34,12 i Iv 10). To je slika Božje brige za narod. Isus ju je ostvario u najvišem stupnju. Zato ga blagdan Krista Kralja predstavlja u toj, narodu prepoznatljivoj slici. Ni traga kraljevskom sjaju, palačama, moćnoj vojsci…..
Naš Kralj se očituje kao pastir, sudac i kralj, ali kraljevstvo Mu je sasvim drugačije od kraljevstva ovoga svijeta. Krist dakle jest Kralj, ali kraljevstvo Mu je nebesko, On kraljuje ljubavlju, a ne silom.
Susret s Kristom biti će konačni obračun s grijehom i zlom, te pobjeda ljubavi u pozivu: “Dođite blagoslovljeni….Primite kraljevstvo za vas pripravljeno (usp Mt 25,34).
Uostalom, Isus sam nam je dao primjer svojim životom na zemlji: posve se posvetio bolesnima, nemoćnima, odbačenima, nevoljnicima svih vrsta. On, koji je prošao svijetom činići dobro nije mogao drugačije očitovati ni svoj slavni dolazak doli priznajući svojima one koji su činili dobro kao i On sam. Naravno da će onda pravedna presuda odvojiti od njih one koji su činili zlo; oni će čuti rijeci: “Odlazite od mene, prokleti, u oganj vječni, pripravljen đavlu i anđelima njegovim!” (Mt 25,41).
Pastir će okupiti ljude poput stada, sudac će izreci nad njima konačni pravorijek, nagraditi će dobre, a zle će prepustiti njihovoj zloj kobi. Neće ustrajati na pravovjerju, nego na djelima ljubavi učinjenim bližnjemu. Pravilo presudbe Kralja nad kraljevima će biti: “Zaista, kažem vam, sto god učiniste jednomu od ove moje najmanje brace, meni učiniste!” (Mt 25,40).
