Prvog dana listopada 1991. u Hrvatskoj se otvorilo novo bojište. Kombinirane snage Jugoslavenske narodne armije, mornarice i zrakoplovstva, potpomognute pripadnicima teritorijalne obrane Crne Gore, Istočne Hercegovine i četničkim dragovoljačkim postrojbama, napale su Dubrovnik i jug Hrvatske.
Na današnji dan prije 28 godina, točno u 6 sati ujutro JNA je s više od 13 tisuća vojnika i rezervista iz Srbije i Crne Gore napala hrvatski jug s kopna, iz mora i iz zraka.
Već prvog dana Dubrovnik je ostao bez struje i vode, a želeći ga ostaviti u potpunoj informativnoj blokadi, agresori su zrakoplovima raketirali zgradu Centra za obavješćivanje te odašiljač na Srđu.
To je prekinulo telefonske i oštetilo radijske veze Grada sa svijetom.
Neprijateljske snage tijekom osam mjeseci, koliko je trajala opsada, na raspolaganju su imale 30 tisuća vojnika potpomognutih sa 100 tenkova, 50 oklopnih transportera, 120 topova, oko 100 zrakoplova te nekoliko ratnih brodova.
Područje Dubrovnika sve vrijeme branilo je tek nešto više od 900 hrvatskih vojnika i policajaca. Snage obrane pod zapovjedništvom Nojka Marinkovića osim što su bile malobrojne bile su i slabo naoružane.
Već prije samog napada počele su provokacije, a prostor Dubrovnika, kao i cijela jadranska obala, našao se u pomorskoj blokadi. Sam napad krenuo je u tri smjera. Postrojbe JNA i teritorijalne obrane iz Crne Gore prešle su granicu na Debelom brijegu i krenule prema Konavlima. Postrojbe iz Istočne Hercegovine iz pravca Ivanice krenule su prema Brgatu, te iz pravca Huma prema Osojniku. Istovremeno je jedan dio Hercegovačkog i dio Titogradskog korpusa krenuo preko sela Ravna i Čepikuća prema Slanom.
Isto jutro zrakoplovi su raketirali odašiljač na Srđu te doveli Dubrovnik u komunikacijsku blokadu koju su probijali dubrovački radioamateri. Već prvog dana Dubrovnik je ostao bez struje i vode, a pomorsku blokadu probijali su gliseri Odreda naoružanih brodova Dubrovnik. Iako malobrojni, hrvatski branitelji pružili su žestok otpor kod Radovčića, na Zvekovici, Brgatu, Bosanki, utvrdi Strinčjera, dok su položaje kod Čepikuća držali više od mjesec i pol dana.
Ipak u brzom naletu znatno nadmoćnija jugovojska brzo je okupirala veći dio prostora od Prevlake do Stona pa se i sam blokirani Dubrovnik uskoro našao pod divljačkim topovskim udarima. U opkoljenom gradu, bez struje i vode, u zatočeništvu je ostalo oko 50 tisuća stanovnika. Stalni napadi nastavili su se sve do Sarajevskog primirja, a snimke razaranja vrlo brzo obišle su svijet i pridonijele svjetskoj percepciji rata u Hrvatskoj.
Dubrovnik je deblokiran tek u svibnju 1992. godine.
