Nakon proslave 750. obljetnice grada Berlina i zbog vala demokratizacije u istočnoj Europi pala je istočnonjemačka komunistička vlada. Napokon, za većinu posve neočekivano, 9. studenoga 1989. pao je i zid. U noći s 9. na 10. studenoga u Berlinu se nije spavalo.
Tisuće ljudi našle su se s obje strane zida i još iste noći prešle na suprotnu stranu grada. Obitelji koje se nisu vidjele trideset godina ponovno su se našle, a i potpuni stranci grlili su se radosni. Na raznim mjestima duž zida ljudi su s različitim alatima od čekića do pijuka razbijali prolaze. Malo tko nije ponio i komadić zida za uspomenu.
Izgradnji Berlinskoga zida prethodila je sve veća napetost sovjetskih okupacijskih vlasti na jednoj i zapadnih savezničkih snaga na drugoj strani.
U godinama između 1949. i 1961. oko dva i pol milijuna Nijemaca prebjeglo je iz Istočne u Zapadnu Njemačku. Već je gotovo cijela granica bila zatvorena kada su u rano nedjeljno jutro 13. kolovoza 1961. policija i vojska Njemačke Demokratske Republike stale na demarkacijsku liniju dok su radnici postavljali zapreke i bodljikavu žicu.
Unatoč zapadnim prosvjedima počela je izgradnja zida. Izgrađeno je 45 kilometara zida kroz grad, a sa zapadne i južne strane zatvaralo ga je još 120 kilometara, odvajajući ga od istočne Njemačke.
Tijekom trideset godina pet tisuća uspjelo je prijeći zid, ali ih je isto toliko i uhvaćeno, a 191 osoba je ubijena u pokušaju prelaska. Berlinskog zida danas više nema.
Ušao je u povijest kao simbol hladnog rata, podijeljene Njemačke i Europe. Njegov pad za mnoge je europske narode značio prolaz u slobodu i demokraciju.
HRT.hr
