U ne tako davna doba smatralo se da dobar domaćin uz svaki komadić obradive površine treba imati i vodu, čatrnju ili bunar.
Bunari su kopani samo gdje ima gline jer na drugim mjestima nisu mogli držati vodu, piše Večernji list BiH.
Zajednički bunari
Znalo se kopati po nekoliko metara dubine, a onda kružno zidati da se zemlja ne urušava, s obveznim stubama koje su išle duboko dok se moglo iskoračiti na dno. Služile su za zahvaćanje vode koja se pila, pa se silazilo da se ista ne zamuti, te za čišćenje. Zbog zahtjevnog rada bunari su obično kopani zajednički, više vlasnika zemlje bi se udružilo i radilo dok projekt ne bi dovelo do kraja, a onda su zajednički koristili i vodu. Čatrnje, ili natkrivena spremišta za vodu, kako taj pojam u Rječniku govora Dalmatinske zagore i zapadne Hercegovine tumače Ivica i Filip Gusić, bile su uglavnom individualni projekti. Radili su ih pojedinci za svoje vrtove i njive. Ako bi se našao dobar škrip, pa bio on i podalje od zemlje, dorađivao bi se i utvrđivao. Škrip, koji spomenuti dvojac obrazlaže kao “otvor u kamenjaru”, bio je idealno rješenje jer se time štedjelo i na radu i na materijalu, a govorili su da je i voda iz čatrnja u škripu bolja – hladnija, nego da su zidane i utvrđivane samo malterom. Škrip ili škrapa imali su još jednu funkciju, vodili su vodu prema čatrnji, koja bi se tako brže nalijevala, odnosno proljeće bi dočekala puna na zadovoljstvo težaka. Tamo gdje nije bilo pogodnog škripa, obično u ljutom kamenjaru, kopane su čatrnje, najčešće naslonjene uz neku oveću stijenu, koja je dobivala funkciju škripa.
Budući da se vodilo računa o svakom pedlju zemlje, čatrnje su rađene tamo gdje nema zemlje pa se cijeli projekt pretvarao u lomljenje kamena teškim čekićima i “lagumima”, ako bi se dobila dozvola za eksploziv. I tako je to bivalo približno od Drugog svjetskog do Domovinskog rata, dok je tradicija bunara puno dulja i seže u daleku prošlost. Vrsni znalci za obradu kamena na čatrnju su “udarali” i kamene “ćemere” odnosno svodove. Kada se masovnije počeo koristi beton, onda su ploče, “deke”, preuzele ulogu “ćemera”. I tako je to bivalo godinama… S obzirom na to da je izrada čatrnja ili bunara bila teški fizički rad, koji je zbližavao članove obitelji, srodnike ili druge zainteresirane za njihovu izradu, onda nije nikakvo čudo što bi se iseljenici iz Amerike u pismima prvo raspitivali za čatrnje i bunare, “drže li vodu” i slično. Znalo se reći: “Tko ih kopa, taj ih ne zaboravlja”, naravno, zbog radnog angažmana.
Iskrčene njive
I tako nekadašnje generacije Hercegovaca imale su na svakoj stopi Zemlje hercegove svoje zapise. Bilo u vidu iskrčenih njiva, ozidanih pristava i grudina, iskopanih i utvrđenih čatrnja i bunara, znojem su zalijevali rodnu grudu koju onda ni zaboraviti nisu mogli lako. Upravo i u tom segmentu mogu se tražiti razlozi za, naoko, olako “dizanje sidra” današnjih generacija Hercegovaca i odlazaka u tuđinu. Malo koji od njih imaju uspomene u kršu, zato su im odlasci lakši, a sjećanja bljeđa.
