Nakon učestalih napada zbog slike Generala Praljka na svome Facebook profilu, Slaven Raguž predsjednih Hrvatske republikanske stranke ponovno se obratio javnosti.
– Nikada ništa ne pišem što ne bih mogao potkrijepiti dokumentima, činjenicama ili brojkama. Vjerojatno sam dio one manjine koja je pročitala većinu glavnih presuda protiv HVOa i pregledala dokumentacije i dokumentacije o domovinskom ratu. I nakon svega toga, prije iznošenja se posavjetujem sa ljudima koji o svemu znaju puno više od mene i puno više od bilo koga na ovom svijetu i u koje imam povjerenja više nego u sebe samoga po ovom pitanju (jer ako ja mislim jedno, a recimo Predrag Nebihi drugo, on je u pravu, ja mijenjam bez pogovora, pa makar njegovo bilo suprotno od moga).
– Neki dan sam stavio kako poštujem Šestorku radi uloge, ali samo Praljka radi onoga što jeste. Zašto? Čovjek koji je riskirao više puta biti ubijen što je štitio Bošnjake, kao onda kada je stao goloruk pred puščanu cijev kada su pucali na žene i trudnice (Grabovina), oženjen muslimankom s dvoje tuđe djece, koji je u jeku najžešćih sukoba između HVO-a i ABiH u svojoj kući spašavao bošnjačke obitelji i nagonio susjede da isto rade, naređivao prolaz humanitarne pomoći i oružja ABiH, koji je kada se saznalo za ono što bolesne budale rade u zatvorima Dretelju, Heliodromu i dr. pokušavao stvari dovesti u red i u granice ljudskog dostojanstva, pokušavaju ga ubiti i on samovoljno napušta mjesto zapovjednika (za sve postoje dokumenti) i ide u rat kao vojnik. Dok je on to radio ljudi poput Jadranka Prlića su patentirali tajkunsko džabalebarošku kliku koja i danas vlada našom politikom i koja je najkrivlja zbog ove presude kakva jeste, što onda zbog toleriranja zločina kada su se oni događali, što danas zbog politike vođene pohlepom, a ne domoljubnim idealima. Poštujem Prlića kao predstavnika ideje HZHB kao hrvatskog političkog autonomnog tijela u sklopu BiH i funkcije koju je imao, ali kao čovjeka nimalo. Pokazao se i 2001. kakav je kao čovjek, a nije jedini. Praljak je ostao isti od početka, do kraja. Slobodan Praljak je radije umro, nego živio kao nevino osuđen.
– Nema apsolutno niti jednog dokumenta, zapisa ili bilo čega čime bi se dokazala sustavnost i plan etničkog čiščenja od strane HVO-a (presuda je donesena na osnovu svjedočenja koje potvrđuju sličan „pattern“ zločina na različitim lokacijama, štogod to značilo). S druge strane postoje nebrojeni dokumenti koji potvrđuju kako je ABiH i njeno vodstvo ne samo znalo, nego i naređivalo zločine (potražite naredbu Galiba Dervišića iz Žepča, a možete i Alijinu iz svibnja 93. kad je naredio napad u Travniku, ili Seferovu kada je premještao 9. brigadu prije Grabovice). Nitko nigdje ne opravdava ničije zločine, naprotiv. Poštujem maksimalno duh presude kao određene zadovoljštine žrtvama. Ali, šta ćemo sa žrtvama moga naroda?
– Odgovorna za Praljkovu smrt je cijela generacija političara od 2003. do danas. Gospodo vaš kredibilitet i političko znanje je otišlo s Praljkom u onoj bočici. Nevin čovjek ode u zemlju, a vi koji ste debelo naplatili njegovu baštinu i baštinu njegovih vojnika odoste zatamnjenim vozilima svojim vilama, vikendicama i ljubavnicama.
– Ovi što nas napadaju, neka nastave slobodno i to još većim intenzitetom. Vjera nas uči da budemo sretni kad nas progone zbog pravednosti.
ps. nije istina kako muslimani/Bošnjaci nisu svjedočili u korist generala Praljka. Nisu svjedočili samo pojedinci, nego cijele obitelji.
