U godinama nakon Domovinskog rata, rijetka su područja u Hercegovini u kojima su zaživjeli prometni znakovi i smjerokazi.
Oni su godinama, konstantno na udaru sakupljača sekundarnih sirovina, ali i „sirovina“ od ljudi kojima iz nekog neobjašnjivog razloga smetaju.
No i ono malo znakova i smjerokaza koje imamo priliku vidjeti uz prometnice, mnogo toga kriju ili čak vozače pogrešno usmjeravaju.
Jedan od primjera je i smjerokaz ma magistralnoj cesti M17.4 u neposrednoj blizini Tromeđe, koji vozače iz smjera Čitluka prema Splitu usmjerava da voze ravno, odnosno prema Ljubuškom kuda se do glavnog dalmatinskog centra dolazilo nekada ranije dok nije bila izgrađena autocesta. Unatoč tome što je kružni tok na Tromeđi jedno od najbitnijih križanja u Hercegovini, ne postoji adekvatan putokaz koji bi vozače uputio prema odredištima u susjednoj Dalmaciji.
Iako postoji znak koji vozače usmjerava prema autocesti, nigdje ne piše kamo ta autocesta vodi, jer su oni koji su postavljali signalizaciju oko Tromeđe zaboravili su da tom cestom ne prolaze samo domaći vozači. Njome su ovoga ljeta, kao i svih ranijih godina, prošli desetci tisuća automobila iz Italije, Njemačke, Austrije, Poljske, Češke, Slovačke…
Malo više od kilometara južnije, na raskrižju kod Atlasa u Međugorju, ista priča. Smjerokaz kazuje kako cesta vodi prema Čapljini i Dubrovniku, ali Splita opet nema.
S južne strane iz Međugorja prema Tromeđi, ista priča kao iz smjera Čitluka! Split je ravno!
Doduše, tu se opet smjestio smjerokaz za autocestu koja vodi negdje, ali nigdje ne piše gdje točno.
Hoće li naši cestari poraditi na tome da manje zbunjujemo vozače, kad ih već tjeramo da se voze unakaženim cestama?
