Naslovnica DRUŠTVO Biskup Šaško na goblju vojnika NDH: “Nama je svjedočiti istinu, ovdje su...

Biskup Šaško na goblju vojnika NDH: “Nama je svjedočiti istinu, ovdje su pokopani ljudi”

Podijeli objavu

Na Međunarodni dan ljudskih prava, u petak 10. prosinca 2021. godine, na zagrebačkom groblju Mirogoj pomoćni biskup zagrebački mons. Ivan Šaško predvodio je molitvu za katoličke vjernike na oskvrnjenim grobovima hrvatskih vojnika poginulih u razdoblju između 1941. i 1945. godine.

Kao uvod u molitvu, održao je prigodni govor, koji prenosimo u cijelosti.

Cijenjeni članovi žrtvoslovnih udruga, poštovani efendija Kreštiću, dragi potomci i rodbino ovdje pokopanih, dragi prijatelji, braćo i sestre!

1. Premda smo se prošle godine nadali da će konačno biti vraćeno dostojanstvo ovdje ukopanim ljudima, hrvatskim vojnicima, a ta je nada imala u sebi i stvarna utemeljenja; premda smo očekivali, a ta su očekivanja dobila i potvrdu u odobrenoj dokumentaciji za postavljanje pripadnih grobnih obilježja kao i za uređenje ovih polja, ponovno smo, kao i prošlih godina, donijeli svoju nazočnost i svoju molitvu u jednako izvanjsko ozračje.

Uz tu izvanjsku istovjetnost, krajolik naše duše sigurno nije jednak, jer se dodatno morao susresti s još jednim neispunjenim obećanjem, s još jednim povrijeđenim povjerenjem, s dodatnim razočaranjem i osjećajem izigranosti. S tim se osjećajem izigranosti hrvatski ljudi suočavaju iz naraštaja u naraštaj, a naš se naraštaj na njega, nažalost, već priviknuo i gotovo s njime pomirio; podnosi ga, pokušava ga pobijediti – i to najčešće i uspijeva umnažajući ožiljke – pobijediti ga očito nadom koja je jača, s pomoću smisla koji nadilazi svaku zemaljsku igru i izigranost.

2. Jedan od najprepoznatljivijih znakova hrvatskoga identiteta svakako je šahovnica. Premda je posebno oblikovana u našemu grbu, ona ljude koji ne poznaju sve detalje našega narodnoga i državnoga znakovlja upućuje na šahovsku ploču, koja nije nužno samo podloga za igru, nego se i ploča i igra mogu promatrati kao metafora života.

I meni su šahovnica i šahovska igra često bili poticaj za razmišljanje o sasvim običnim ili neobičnim životnim okolnostima. Možda će zvučati neobično što to spominjem na ovome mjestu, ali već duže hrvatsku zbilju pronalazim u jednome načinu igre, u onome šahovskom otvaranju koje je dobilo ime ‘gambit’.

Posebnost toga otvaranja može se tumačiti kao hrabrost ponude, kao žrtvovanje nekih figura da bi se došlo do pobjede. No, mene trenutno više privlači tumačenje koje polazi od izvora, od samoga imena, skovanoga u doba renesanse, te iz talijanskoga preuzetog u puno drugih europskih jezika.
A ime ‘gambit’ je iskrivljena talijanska imenica ‘gambetto’, odnosno ‘sgambetto’ koja doslovno znači ‘podmetanje noge’, što za sobom – na tragu doslovnosti ili u prenesenome smislu – povlači puno drugih značenja, kao što su: zaprjeka, zamka, prijevara, onemogućavanje i sl.

Otvaranje je to koje započinje ponudom, podmetanjem pješaka, najslabijih i najizvučenijih figura prema protivniku i onih koji prvi ‘stradaju’. Temeljna nakana je podmetanje, bacanje mamca, iskrivljavanje dojma, uvjeravanje da je dobro i korisno što takvo zapravo nije.

3. Hrvatska, uz puno iskrenoga žrtvovanja koje ne gleda niti traži išta osim dobra, živi vrijeme prepuno podmetanja koja se hrane i koja nude neistinu, te žive od prihvaćanja neistina.

Tko na hrvatskoj šahovskoj ploči zaigra gambit protiv Hrvatske uvijek pokušava doći do prednosti, odnosno do mogućnosti da prvi napadne. I nije važno tko će pritom stradati. Važno je napasti i ostaviti dojam da je napadač zapravo žrtva.

Na hrvatskoj šahovnici puno ih pokušava igrati ‘gambit’, neprestano ‘podmećući nogu’ svakomu istinskom napretku, miru, jačanju dobra i pokušavajući prijevarom steći prednost, ostvariti korist, posežući i za najvećim dragocjenostima. Stoga nije čudno što se nekada najveći promicatelji nijekanja ljudskoga dostojanstva predstavljaju zaštitnicima humanosti; najveći zatiratelji ljudskih prava drugima nameću teret nepoštivanja tih prava.

Ipak, u pomiješanosti figura, postoje polja koja odaju njihove namjere. Jedno je takvo polje i ovo na kojemu stojimo, svjedok neljudskosti odgajane komunističkom metodom podmetanja.

Na nama je svjedočiti istinu, počevši od najosnovnije: Ovdje su pokopani ljudi. Umrli su kao vojnici, poput mnogih drugih čija su imena ispisana na ovome groblju. Samo ovdje imena nema, ni križeva, ni nišana, ni humaka.

I svatko tko smatra da je to prihvatljivo ovdje pokopanima govori: Vi niste ljudi!, ali se ne obračunava s njima, nego sa živima; napada radi čuvanja povlastica ili probitaka stečenih na temelju ideologije koja govori: Vi ni mrtvi ne zaslužujete ime.

A mi ponavljamo da to nije ljudski, ni civilizacijski, ni hrvatski.
Njihova su imena i grobna mjesta ostala upisana na nacrtima, tlorisima ovoga neobičnog polja. Za svakoga znamo gdje je. I premda bi neki rado da je i ovdje ponad njihovih kostiju smetlište, stojimo mi, umjesto njihovih imena i grobnih obilježja, svjesni da i mi nekima smetamo.

4. Ovo je polje i dalje ispit svima nama, osobito nositeljima vlasti. Dok ovdje ne bude primjerenih obilježja, hrvatsko društvo nema pravo očekivati pomake prema boljitku. Ovo je polje svjedok protuhrvatskoga i protuljudskoga ‘gambita’.

Došli smo i ove godine kao koraci, pogledi, ruke majki i očeva, braće i sestara, djedova i baka, unuka, koji do danas nisu mogli i ne mogu doći vidjeti obilježeni grob, pomoliti se, biti s ovdje ukopanima.

A podmetanja traju, ona u kojima se i mrtvi koriste da bi se zadržali nepravedni odnosi koji vrijeđaju ljudsko dostojanstvo.
Mi pak nastojimo slijediti svoga Gospodina koji nije drugima podmetnuo nogu ili klipove, da bi pali, nego je radi dobra svih ljudi, da ih podigne, podmetnuo svoj život, prema riječima proroka Izaije, proroka Božjega došašća: „Leđa podmetnuh onima što me udarahu, a obraze onima što mi bradu čupahu, i lica svojeg ne zaklonih od uvreda ni od pljuvanja.“ To je put istine koja oslobađa i preobražava te takva primjećuje zlonamjerna podmetanja. Živimo u nadi da ćemo sljedeće godine vidjeti ovo polje dostojno čovjeka i onoga što nas raduje pri pogledu na hrvatsku šahovnicu.

Prije biskupa Šaška, okupljene je u ime organizatora – Zajednice žrtvoslovnih udruga, pozdravio Marko Krznarić. U nastavku donosimo njegov govor:

Poštovani i dragi prijatelji, pozdravljam vas u ime organizatora ovog skupa, Zajednice žrtvoslovnih udruga:
Hrvatskog žrtvoslovnog društva,
Hrvatsko društva političkih zatvorenika,
Hrvatskog domobrana, Hrvatski obrednog zdruga Jazovka,
Udruge Žrtve za Hrvatsku iz Osijeka i
Udruge Bosansko-hercegovačkih Hrvata Zagreb.
Posebna čast i zadovoljstvo mi je pozdraviti biskupa Ivana Šaška, koji je sa nama svih ovih godina.
Isto tako srdačno pozdravljam Mersada efendiju Kreštića, predstavnika islamske zajednice, koji su također bili s nama sve ove godine.

Najiskrenije se zahvaljujemo na pomoći: Ministarstvu hrvatskih branitelja i ministru Tomi Medvedu, Gradu Zagrebu i pokojnom gradonačelniku Milanu Bandiću, Saborskom odboru za veterane i njegovom predsjedniku Josipu Đakiću, bivšim zastupnicima skupštine grada Zagreba gospođi Bruni Esih i gospodinu Krešimiru Kartelu.

Za veliki trud oko projekta zahvaljujemo gospođi Vesni Božičević i naravno projektantu gospodinu Ivici Paukoviću i njegovom timu. Naravno velika zahvala svima vama dragi prijatelji koji ste nas pratili i podržavali ovih pet godina.

Danas je 10. prosinca, Međunarodni dan ljudskih prava, kojeg na ovome mjestu obilježavamo već petu godinu, čime smo dostigli jedan mali jubilej i skroman pomak po pitanju ljudskih prava.

Ne treba posebno isticati zašto smo baš ovdje. Na ovim grobnim poljima pokopani su poginuli i umrli pripadnici Hrvatske vojske 1941-1945. godine, a ovdje su imali dostojno obilježene grobove na koje je rodbina donosila cvijeće i palila svijeće. Tako je bilo sve do ljeta 1945 godine kada nova komunistička vlast zabranjuje posjećivanje tih grobova. Nakon toga dolazi ono najgore: uklanjanje obilježja i uništavanje grobova do temelja.

Za vrijeme komunističkog i socijalističkog režima rodbina je pokušavala prići ovome mjestu ali to je bilo zabranjeno sve do Hrvatske samostalnosti. Tako se devedesetih godina propituje i traži mogućnost obnove. Očekivanja su bila da će ona ići brzo, ali evo do sada se uspjelo tek postavljanje spomenika, bijeli križ.
Sve do danas, međutim, nije ispunjena molba i zahtjev rodbine poginulih, da se svakom čovjeku koji je ovdje pokopan, i čije se kosti još nalaze ispod ovog travnjaka, vrati pojedinačno grobno obilježje – za vojnike kršćane križ a za vojnike islamske vjere nišan. Prije dvije godine izgledalo je da ćemo se brzo približiti tome cilju. Gradska skupština Grada Zagreba napravila je velik iskorak izdvajajući milijun kuna za postupke obnove ovih grobova. Na temelju te odluke napravljen je i idejni projekt te obavljena geodetska i druga mjerenja, odabran izgled križeva i nišana.
Prije nekoliko tjedana obnovu ovog vojničkog groblja podržao je Odbor za ratne veterane Hrvatskog sabora i dao joj novi poticaj.

Ministarstvo hrvatskih branitelja još je davno prije dalo svoju podršku pa time možemo zaključiti da ga podržava i hrvatska Vlada.
Nastavak projekta treba podržati i nova gradska uprava na čelu s gradonačelnikom Tomislavom Tomaševićem. Nadamo se da će to uskoro učiniti i da će time potvrditi svoj politički program u kojem stoji da se zalažu za pravedniju i bolju Hrvatsku, za javni interes i ljudska prava.

Svakako je pravedno da ovo groblje hrvatskih vojnika bude obnovljeno, kad je već odavno na Mirogoju obnovljeno groblje njemačkih vojnika iz Drugog svjetskog rata. Nedaleko odavde je i groblje partizana i vojnika jugoslavenske armije. U javnom je interesu da se prema svakom pokojniku postupa jednako. Hrvatska će biti bolja ako svakome bude ostvareno civilizacijsko i ljudsko pravo na obilježeni grob.

Nažalost, na ovom mjestu to je pravo osporeno prije 76 godina. Gradska uprava i gradonačelnik Tomislav Tomašević, kada bi to htjeli imaju veliku i sjajnu priliku ispraviti tu povijesnu nepravdu.

Najvažnije je, ponovit ću još jednom, da se svakome ovdje pokopanom vojniku, vrati njegovo nadgrobno obilježje. Po projektu na križevima osim tradicionalnog hrvatskog tropleta neće biti drugih simbola, već samo ime, prezime i godina rođenja i smrti, što možete vidjeti na izloženoj maketi križa. Slično je i sa nišanima.

U duhu ljudskih prava i civilizacijskih dosega očekujemo nastavak razgovora u cilju obnove groblja hrvatskih vojnika 1941-1945. Ovaj naziv groblja smo preuzeli iz službenih dokumenata, a kao službeni se koristi više od 20 godina. Spremni smo razgovarati i o nazivu ukoliko postoje činjenice koje osporavaju sadašnji naziv. Mišljenja smo da bi groblja trebala biti spone pomirenja, a ne sukoba uz narodnu mudrost „Voli svoje, poštuj tuđe“.

maxportal

Podijeli objavu