Naslovnica CRKVA Fra Miljenko Mika Stojić: Kad umire molitva i vjera, raste materijalizam

Fra Miljenko Mika Stojić: Kad umire molitva i vjera, raste materijalizam

Podijeli objavu

“Tko ne hrani svoj duh i svoje srce on povećava tjelesne i materijalne prohtjeve i ne razmišljajući o tomu koliko su ispravni. Zapad natura svoje „vrijednosti“ ali moram reći da Zapad nikomu ne zabranjuje živjeti vjerničke vrijednosti. Čovjek postaje bojno polje u kojem pobjeđuje onaj koga čovjek primi u svoj život“, tumači fra Miljenko.

Razgovarao: Josip Vričko, Katolički tjednik

Fra Miljenko Mika Stojić rođen je 12. prosinca 1960. u Dragićini, župa Čerin u čitlučkoj opčini. Osnovnu je školu završio u Čerinu, a od 1975. do 1979. pohađao je Franjevačku klasičnu gimnaziju u Visokom, gdje je kao izvrstan učenik oslobođen mature. Od 1981. do 1987. studira filozofiju i teologiju na zagrebačkom Filozofsko-teološkom institutu Družbe Isusove (Institut Papinskog rimskog sveučilišta Gregorianum). Za đakona je zaređen 1986., a za svećenika 1987. Nakon čega je kao kapelana, župni vikar te od 2000 do 2010 kao župnik u Čitluku, djelovao u rodnoj Hercegovini, gdje je, od 2001. do 2010. bio dekan Broćanskog dekanata.

Od 2007. do 2013 povjerenik je za Svetu zemlju u Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji. Svoj je humanitarni rad zapravo započeo 1990. kada je utemeljio Humanitarnu udrugu Fra Didak Buntić, koju je vodio osam godina. Funkciju ravnatelja Caritasa Bosne i Hercegovine obnašao je od 2010. do 2013. Trenutačno je voditelj HKM Frauenfeld u Švicarskoj.

Povod za razgovor s ovim hercegovačkim franjevcem i misionarom pogled je na godinu iza nas, ali i pogled u budućnost iz, prije svega, njegove perspektive – svećenika i humanitarca.

Poštovani fra Miljenko, vi ste uz svećeničko poslanje, već godinama bavite humanitarnim radom. Iza nas je evo iznimno teška godina. Zapravo, jedna u nizu. U Bosni i Hercegovini je, primjerice, oko milijun ljudi u stanju socijalne potrebe…

Bogu hvala za milost da mi je dao mogućnost da mogu humanitarno djelovati. To sam činio kao student teologije u Zagrebu. Pokojni profesor dr. Tomislav Ivančić poticao nas je da služimo kod podjele hrane kod sestara Majke Terezije. Na to su nas poticali i neki profesori na Filozofsko-teološkom institutu Družbe Isusove u Zgrebu na Jordanovcu, jer kod njih sam stanovao i studirao, iako sam bio franjevac.

Da, premnogo je siromašnih ljudi u Bosni i Hercegovini. Ja ponešto uradim za neke od tih siromaha šaljući pomoć iz Švicarske. Dok sam bio u BiH na svojoj župi u Hercegovini organizirao sam skupljanje priloga za siromašne svake prve nedjelje u mjesecu. Na to me je pozvao i potakao moj stariji kolega don Jozo Ančić. Poslušao sam ga i to je urodilo velikim plodom. U svakom slučaju, sve vjerske zajednice trebale bi se ujediniti u humanitarnom radu i u poticajnom djelovanju na strukture vlasti i društva koje su za to zadužene. Ponekad pojedini vjerski službenici služe kao navijačka publika nekih na vlasti, a ne kao nužna i potrebna konstruktivna kritika. Pogotovo je pogubno za sve tražiti krivce izvan svog vjerskog ili nacionalnog korpusa.

Znači studirali ste u Zagrebu kod isusovaca, a vi ste franjevac? Kako to?

Prvu godinu studija bio sam ka Katoličkom teološkom fakultetu na Kaptolu u Zagrebu. Sve je bilo dobro osim mjesta stanovanja. Kuća u kojoj smo stanovali bila je malena, neprikladna za nas šest bogoslova franjevaca. Krajem te godine poglavari su nas trojicu mlađih premjestili na Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove (zbog neuvjetnog stanovanja i problema prijevoza do fakulteta), a trojica starijih otišli su na studij vani.

Meni je to bilo jako providonosno, jer iz te nove situacije nastalo je nekoliko dobrih prilika koje nisam imao na dotadašnjem mjestu stanovanja i studija. Došao sam u grupu od tridesetak bogoslova i mi smo polako postajali obitelj. Sve je bilo drugačije i bolje nego na prvoj godini studija. Jordanovac (dio Zagreba gdje smo studirali) nas je povezivao i ostali smo povezani. Iz te grupe kroz nekoliko godina bilo nas je 55 svećenika. Neki su već umrli, ali nitko od te grupe nije napustio svećeničku službu. Ostali smo povezani kao što smo bili i tijekom studija. Nakon rata svake godine imamo susret koji traje tri dana i tom susretu se radujemo a preko godine za taj susret živimo i od tog susreta živimo. Imamo grupu na viberu i svaki dan smo u kontaktu a rasijani smo po cijeloj bivšoj državi. U više biskupija i redovničkih zajednica (Hrvati, Mađari i Albanci). Ako umre nečiji roditelj idemo na sahranu, komu je god moguće, a znamo jedni za druge i brinemo jedni za druge. Meni ti susreti puno znače, vidim da znače i kolegama, te mi nije žao truda i sredstava koja ulažem da bi se ti susreti organizirali i odvijali. Ove godine bili smo u Subotici a 2023. dolazimo u Sarajevo. Ako Bog da zdravlja bit će prilike da se tamo susretnemo i da nas malo bolje upoznate.

Pretpostavljam da kao humanitarac imate pune ruke posla. Posebice Humanitarna udruga Fra Didak Buntić, čiji ste utemeljitelj.

HU fra Didak Buntić već 11 godina nudi specijalizirane bolničke krevete i još desetak raznih medicinskih pomagala koja besplatno stavljamo na raspolaganje bolesnicima. To ćemo činiti i ubuduće, posebice znajući da je ekonomska situacija stalno lošija. Žao mi je što ne postoje društvene institucije gdje bolesnici mogu dobiti besplatno krevete i druga pomagala za bolesnike po obiteljskim kućama i stanovima. Mi u Udruzi imamo preko 120 takvih kreveta. Osim toga poslali smo 14 kreveta za bolesnike u Posavini, kojima sada upravlja Kruh Svetog Ante, te također 10 kreveta koji stoje na raspolaganju bolesnicima u Sarajevu (Kruh Sv. Ante). Dio kreveta darovali smo Humanitarnoj udruzi Kap ljubavi, Tomislavgrad. Hvala volonterima naše Udruge koji služe bolesnicima.

   Kao vjernici kršćani ne smijemo očajavati, nego nam je dužnost pomoći najpotrebitijima. To je (ta) djelatna ljubav na koju nas Isus poziva. Pa, ipak, ima i onih kod kojih je ta ljubav zaspala…

Očajavanje nikomu neće pomoći. Kršćani su po svojoj biti humanitarci, ali nažalost, mnogi to ne shvaćaju. Hvala svim vjernicima koji na razne načine sudjeluju u ublažavanju siromaštva i patnje tolikim ljudima, ali osobno ne mogu biti zadovoljan time znajući da se mnogi u to ne uključuju a neki koji se uključuju ne čine to dovoljno. Vrijeme je za vrlo konkretne akcije i odricanja da pomognemo drugima, jer puno je razlika među nama što se vidi po automobilima i drugim pokazateljima standarda na kojem se nalazimo.

Treba probuditi kršćansku ljubav i shvatiti da smo baš svi pozvani na djelovanje, a oni koji to čine neka u svojoj molitvi preispitaju je li dovoljno ovo što sada činimo. Sv. Franjo je znao reći braći: Ovo što smo učinili je premalo. Zato, braćo, počnimo iz početka.

   Možemo li – a što je uistinu kršćanski – više brinuti jedni o drugima, umjesto da traćimo život trčeći za uspjehom u društvu, klanjajući se novcu kao „zlatnom teletu“? Ili nas je pak materijalno i materijalizam nepovratno pokvari(l)o?

Istinski vjernik u svojoj vjerničkoj praksi zacijelo mora osjetiti poziv i poslanje potražiti načine konkretne ljubavi. Ako nas molitva i vjera ne šalju siromasima onda nešto krivo u vjeri radimo ili tražimo zadovoljstvo. Mnogi vjernici znaju reći da je na sv. misi, molitvi li nekoj duhovnoj obnovi bilo lijepo, izvrsno, zanimljivo… No, je li bilo promjene života i ponašanja?! Toga puno nedostaje. Svi se trebamo truditi da u molitvi shvatimo Isusove riječi: Blaženije je davati nego primati (Dj 20, 35). Volio bih da se možemo zahvaliti Isusu zato što nas usrećuje ovom rečenicom i njezinim ostvarenjima po konkretnim djelima pomaganja siromašnih.

Smatram da svaki kršćanski biznismen svoj biznis treba shvatiti kao priliku da širi Božju ljubav nudeći radna mjesta i pravedne plaće, a onda on može poticat i svoje pravedno plaćene radnike da zajednički nešto dobro čine za siromašne. Nisam i nitko ne smije uime vjere biti protiv zarade, dobiti, bogatstva, biznisa. Ali, jesam protiv sebičnosti i neosjetljivosti. Materijalno i materijalizam mnoge ljude su sigurno pokvarili, ali ne pristajem na to da je to nepovratno. Vjernička zajednica u svoje molitve treba svakako uključivati potrebe bogatih koje oni nikada ne prepoznaju, a to je da bogati ne budu robovi svog bogatstva, nego samo privremeni upravitelji koji neće zaboraviti siromašne.

Dva biznismena pomažu uslugama našoj Humanitarnoj udruzi Fra Didak Buntić i taj njihov doprinos, pretvoren u novac iznosio bi oko  10 000 godišnje, ali njihov doprinos na način kako to rade za nas važniji nam je od novca.

   Vi ste jedanput svjedočili da ako se u djelu spoje vjera i ljubav, onda će rezultat biti nada – nada za sve one koji su očajni, osamljeni, beznadni, siromašni, ostavljeni, ugroženi… Prvi su pak kršćani nadu prikazivali kao jako sidro – nada je bila sidro, usidreno u obalu Onostranog. A danas (i sutra…), gdje je nada? Gdje nam je sidro?!

Vjera treba rađati ljubav, ljubav čini dobra djela siromašnima i drugim potrebnicima, a onda se nada po tom činjenju dobra useljava u srca potrebnika i oni tada osjete da nisu sami niti zaboravljeni i da to neće biti jer imaju vjerničku zajednicu koja im pomaže jer je njihova situacija siromaštva test vjere vjerničke zajednice. Ovdje bih napomenuo da se nitko ne osjeća isključen iz ove akcije dobrote. Nije samo novac dar i pomoć. Posjeti, razgovori, ohrabrenja, pokoja poruka ili telefonski poziv mnogo mogu učiniti na buđenju nade.

Imam jednog kolegu svećenika kojega često pozivam telefonom i pokazujem mu da nije ostao sam u svojoj bolesti i samoći. Ali nažalost on mije često znao reći kako ga neke naše zajedničke kolege nikada ne nazovu i ne ohrabre. To je tužno ali je istinito i to ne samo nažalost u ovom konkretnom slučaju. Svi smo dovoljno bogati da možemo nešto darovati, a to nešto ne mora biti materijalno.

    Papa Franjo u prosincu je prošle godine, na blagdan Gospe Guadalupske kazao kako živimo u mračnom i gorkom razdoblju, ali (i da) Bog vodi povijest. Neki, međutim to zaboravljaju, ponašaju se kao mali bogovi, vladari (naših) sudbina…

Ja osobno vjerujem u Boga i njegovo vodstvo, ali isto tako vjerujem i znam da mi trebamo Bogu na zemlji kao njegovi suradnici, pomoćnici izaslanici. Bog danas ima nas da čini ljubav i čini je i činit će sve dok budemo iskreno vjerovali i molili se Bogu te kritički preispitivali svoje misli, želje, planove i djela. Razdoblje je mračno i gorko, ali mi vjernici se trebamo jako truditi da po nama ne bude mračnije i gorče, nego svjetlije i slađe.

Na zemlji je puno tih malih bogova ali nažalost i među takozvanim malim ljudima. Pokojni profesor dr. fra Jozo Vasilj predavao nam je sociologiju u Zagrebu i znao nam je govoriti: „Narod ima onakvu vlast kakav je on sam i kakvu zaslužuje, jer ljudi na vlasti su tu između nas.“ Tada smo se bunili (bila je bivša Juga). No radeći humanitarno sve više shvaćam istinitost tih njegovih riječi. Mali ljudi mogli bi mnogo više učiniti. Nisu u pitanju samo njihove (ne) mogućnosti nego stavovi koji se nažalost često ne razliku od stavova onih koji vladaju – jer ponavljam profesorove riječi: „Uzeti su između nas.“ Ja to najbolje osjetim svih ovih jedanaest godina otkako postoji Humanitarna udruga Fra Didak Buntić – nisam i ne mogu biti zadovoljan odzivom takozvanih malih ljudi na brigu za siromašne i bolesne.

Ne vidim puno razlike u odnosu mase ljudi prema nama i onih koji su na vlasti. Isti stavovi, a drugi akteri, a onda rezultat je da je jako malo ljudi koji čuju naš vapaj: Pomozite nam pomagati ili Dobro je činiti dobro. Nije problem samo onda ako nas „veliki“ ne podržava svojim prilozima, nego je za mene još poraznije kad od mnoštva „malih ljudi“ ne dobijem podršku u visini jedne „šteke“ najjeftinijih cigareta u Bosni i Hercegovini i to samo jednu šteku u cijeloj godini.

    Slijedom rečenoga horizont nam često izgleda turoban i uznemiravajući. Kako se snaći, kako živjeti u takvom ozračju?

Uvjerenja sam da nije sve izgubljeno onda kad mi vjernici svoju vjeru živimo u svim njezinim dimenzijama, kad dozvolimo Isusu da nas pošalje na zadatke na kojima ćemo susretati naše bližnje u potrebi. Mnogo malih ljudi mogu učiniti mnogo, a zapravo je važno shvatiti da smo sretniji kad dajemo nego kad primamo. Tko iskusi tu sreću, tko vjeruje Isusu, on će činiti dobro. Ali ne smijemo zaboraviti da sami vjernički čini, što nazivamo pobožnosti – neće promijeniti situaciju. Promjene nastaju onda kad naše pobožnosti u nama probude duhovnost, a duhovnost znači promjene na bolje u nama i to u više smjerova. Duhovnost (Duh Sveti je pokretač naše duhovnosti) nas šalje na Božje zadaće. Ako duhovnost nije rezultat pobožnosti mi ostajemo pasivni i umišljeni pobožnici od kojih nitko nema koristi, naprotiv!

Pobožni čini se množe u današnje vrijeme, ali puno puta ne donose plodove duhovnosti. Uzmimo naprimjer tolike ljude koji vjeruju, mole se, poste, idu u crkvu a ne žive u miru jedni s drugima da ne nabrajamo toliko drugih stvari koje to potkrepljuju. Istinski vjernik ispituje sebe i svoju pobožnost, svoju duhovnost i svoje čine i sve mjeri u usporedbi s Kristom. Opet se sjetimo Sv. Franje: Braćo, počnimo ispočetka.

   Vi ste nedavno na obilježavanju 28. obljetnice oslobađanja Kupresa, na misnom slavlju u crkvi Svete obitelji podsjetili na Thompsonove stihove „Uzmimo u ruke sudbinu i sreću“, kazavši u propovijedi kako su to mnogi krivo shvatili, misleći – uzmi putovnicu i napusti domovinu. No, kako zaustaviti ovu mladost koja, evo, pogrešno čita rečene stihove?

Da ne bude zabune: ni trunkom svoje svijesti nisam mislio da su krivi oni koji odavde odlaze. Krivi su oni koji vode poslove države i društva i dovode mnoge u situaciju da moraju ići. Tu ni Crkva nije izuzeta od odgovornosti, pogotovo što su neki moje kolege u sprezi s onima koji „loše vode“ politiku i upravljanje. Dok god vlast ne promijeni situaciju u društvu, mladi će odlaziti i ništa im ne zamjeram, jer svi žele dostojanstveno živjeti. Nepotizmi raznih vrsta i korupcija, te kriteriji pripadnosti nekoj grupi ili stranci nekima garantiraju da nikada neće dobiti posao, osim ako promijene „dres“, ali nije časno mijenjati dres. Sve ovo predugo traje i Crkva ne smije biti gluhonijema, a često imamo dojam da je tako.

Moram nažalost konstatirati da tog dana, kad sam imao svetu misu i propovijed na Kupresu, RTV Herceg-Bosne ni riječi nije rekao iz moje propovijedi niti su čak rekli tko je predvodio misu, iako su je izravno prenosili. Očito ih je iznenadio sadržaj i poruka propovijedi. Žao mi je da je tako.

   Stanovito ste vrijeme u Hrvatskoj katoličkoj misiji u Švicarskoj.  Kako tamo žive naši ljudi, vjernici. Slabi li im vjera daleko od doma? Odazivaju li se na humanitarne akcije pomoći starome kraju?

Ima svega i svačega. Ima uzornih vjernika koji vjeruju u Isusa Krista, bez obzira gdje bili, ali nažalost ima mnogo onih koji misle da Isus nije u Švicarskoj ili zapadnim u zemljama pa eto onda i ne vjeruju. Formalno vjeruju, ali stvarno?! Tu se jasno vidi i nažalost ponajbolje po obiteljskom životu ili neživotu. Rastavljene i srušene obitelji! Nekada se čini da Hrvati najviše drže do djece kad se počnu rastavljati.

Humanitarni duh i pomaganje starom kraju kod nekih su ostali na zavidnoj razini, ali nažalost kod mnogih je i to pred izdisajem. Kad umire molitva i vjera, raste materijalizam i onda on čini svoje. Tko se ne hrani sv. misom, molitvom i čitanjem Riječi Božje polako ali sigurno odumire, a s njim i obitelj i mnogo toga. Tko ne hrani svoj duh i svoje srce on povećava svoje tjelesne i materijalne prohtjeve i ne razmišljajući o tomu koliko su ispravni. Zapad natura svoje „vrijednosti“ ali moram reći da Zapad nikomu ne zabranjuje živjeti vjerničke vrijednosti. Čovjek postaje bojno polje u kojem pobjeđuje onaj koga čovjek primi u svoj život. Ima dovoljno prostora oko nas za vjernički život i ponašanje. Kad čovjek ostane bez vjere onda krivi svakoga za to stanje, ali rijetki su koji će realno ocijeniti sami sebe i svoje propuste koji do toga dovedu.

  Na Kupresu ste pozvali da nastavimo sanjati pravedniju i čestitiju domovinu, zajedno bez interesa, s krunicom oko vrata i Zdravomarijom na usnama. Je li, poštovani fra Miljenko, to vaša poruka za ovu novu godinu, ali i za sve one koje su pred nama?

Sanjajmo bolju Domovinu, imamo na to pravo i to nam je dužnost, ako smo vjernici koji znaju da je Bog ljubav i da on nadahnjuje ljubav. Ljubav je snalažljiva i velikodušna. Sebičnost je suprotnost ljubavi. Mnogi su u nju upali a da toga nisu ni svjesni. Time borba za ljubav postaje teža. Vjera nam osigurava pobjedu nad malodušjem, interesima i sebičnošću. Vjera se hrani molitvom, svetim sakramentima i čitanjem Riječi Božje. Mnogi Hrvati zaboravili su sakrament pomirenja (svetu ispovijed) a na pričest idu iako za to nemaju ponekad ostvarene preduvjete ili su čak u protivnom načinu života (civilni brak ili druge neke veze, neredovito pohađanje sv. mise, svađe, psovke i drugi teški grijesi…).

To je put koji je pred nama i Bog nas zove i šalje na put, te nemamo pravo tražiti krivce ako nismo na tom putu. Tko ostaje na tom putu on će stići do cilja i na zemlji i u vječnosti. Iskrena i istinska vjera garantira dobro ponašanje, zdravu i sretnu obitelj, te pobjedu nad zlima koja nas okružuju (duh ovog svijeta i vremena te sebičnost i interesi koji su svojstveni mnogim ljudima danas).

Isus je rekao: Ja sam Put, Istina i Život (Iv 14,6). Dakle sve s njim i nema promašaja.

   Krajem godine iz Vatikana je stigla tužna vijest, preminuo je papa u miru Benedikt XVI.

Naš hrvatski pjesnik Ivan Mažuranić napisao je: „Nije visok, tko na visu stoji, nit’ je velik, tko se velik rodi, već je visok, tko u nizu stoji i visinom nadmašuje visine, a velik je, tko se malen rodi, al’ kad padne, golem grob mu treba.“

Ovo vrijedi za mnoge veličine tijekom povijesti svijeta a prema mom sudu ovo vrijedi i za velikog a tihog papu Benedikta XVI.  „Njegova Njemačka Crkva“ zaslužna je što je odstupio sa svoje službe. Nisu ga voljeli oni koji su izgubili vjeru u Boga i Spasitelja Isusa Krista te su umjesto toga počeli vjerovati u svoje promašaje i njih propovijedati kao nauk Crkve. Oni koji su srušili svoj brak i obitelj i ljudi u sličnim situacijama počnu naučavati i naturati svoje promašaje kao pravilo života.

Da je papa Benedikt rekao Nijemcima ono što im je poručio papa Franjo – kako to narod kaže –  stavili bi ga u top. Naime, papa Franjo rekao je njemačkim biskupima da Njemačka već ima jednu dobro uređenu protestantsku Crkvu i nije im potrebna druga koju oni pokušavaju napraviti. Tu se dobro vidi odnos njemačkih biskupa i njihovih nazovi vjernika prema papi Benediktu.

Ali papa Benedikt ostao je vjeran Isusu Kristu i nije prihvatio njihove krive putove kao pravilo za druge ljude koji žele slijediti Kristov nauk.

Papa Benedikt je mogao biti populist, ali onda bi zatajio Isusa Krista: „Poradi toga i ovo trpim, ali se ne stidim jer znam komu sam povjerovao i uvjeren sam da je on moćan poklad moj sačuvati za onaj Dan. (usp. 2 Tim 1,12).

Hvala velikom i pravovjernom papi Benediktu XVI.!

Nedjelja.ba

Podijeli objavu