Naslovnica KULTURA Manifestacija Didakovi dani

Manifestacija Didakovi dani

Podijeli objavu

LISTOPAD – Mjesec zahvale

Listopad,odmah uz svibanj doživljam kao najljepše doba u godini.Dok se u proljeće sve budi,cvijeta i miriše, listopadska slika prirode očarava nas bojama jeseni zlatno žutim, kada priroda polako tone prema zimskom snu.Ova dva mjeseca volim i zbog toga što su posvećena našoj nebeskoj majci Mariji,kada joj se posebno molimo i zahvaljujemo za darovane milosti.

Listopad je mjesec kada naša franjevačka obitelj proslavlja svog zaštitnika Svetoga Franju.I upravo uoči blagdana svetoga Franje prisjećam se istinskog franjevca fra Didaka Buntića,koji je i sam rođen upravo u listopadu.Koliki broj riječi bi trebao da se dovoljno dobro opiše sve što je posjedovao u svojoj franjevačkoj nutrini.Svoj je poziv ljubio iznad svega.

Na pitanje kakav je franjevac bio fra Didak,polazimo od toga da je u obilnoj mjeri posjedovao franjevačku karizmu.Prema Šiliću Didak je bio „pravi franjevac,ali hercegovačkog tipa: Provinciju je volio kao dušu svoju i obožavao ju je; ali i nj i sebe stavio je u službu hercegovačkog puka.Bio je čovjek bitnog franjevaštva.Na ono sitno i nebitno nije se obazirao niti je na to trošio vrijeme“.Šilić svoje razmišljanje o fra Didaku završava rečenicom: “Bio je najnarodniji hercegovački franjevac i najfranjevačkiji Hercegovac!“ (Preuzeto iz knjige UZOR-fra Didak Buntić, fra Marinka Šakote)

Dao Bog da se u našem vremenu rodi još istinskih franjevaca, nasljedovatelja svetoga Franje,za kojim fra Didak nije puno zaostajao, slijedio ga je vjerno u svom pozivu siromaštva i poniznosti.

Najavljujemo: 17. Didakovi dani od 7. do 11. listopada

MANIFESTACIJA DIDAKOVI DANI

Fra Didak Buntić rodio se 09.listopada na Paoči,župa Gradnići.I upravo umjesecu listopadu rodna župa Didakova kroz manifestaciju Didakovi Dani oživljuje sjećanje na ovog franjevca.

A kako je sve počelo? Dolaskom na službu župnika u Gradniće,2003 godine,fra Marinko Šakota,tada mladi svećenik, prepun poleta, snage i volje,a nasavsi se u jednoj maloj sredini u koju je svim srcem želio doprinjeti rastu i razvoju, pokrenuo je inicijativu za manifestaciju koja bi osvjetlila lik i djelo fra Didaka Buntića. Tomu je prethodilo osobno upoznavanje fra Marinka sa fra Didakom,što je u njemu samom izazvalo oduševljenje i želju da svima nama lik fra Didaka postane primjer i uzor, a posebno mladima. Fra Marinko je za vrlo kratko vrijeme okupio oko sebe veliki broj mladih,koji su tada bili na jednoj zdravoj duhovnoj razini ,a još uvijek u njihovim životima nisu vladale društvene mreže koje bi ih zaokupljale i onesposobljavale za druge aktivnosti. Taj žar i polet je nezaboravan.Ja osobno sam u to vrijeme bila samo promatrač i majka male djece, za koju sam jedva čekala da budu dio te priče.

Ubrzo župa Gradnići cvijeta od okupljenih mladih u razne aktivnosti kroz glazbene sekcije, gitarske, tamburaške, folklorne, a uz to sve franjevacka mladež, crkveni zborovi svih uzrasta.Župa je polako rasla kako na duhovnoj, tako i na kulturnoj razini.

Zamišljena manifestacija trebala je podršku župljana,osim mladih,tako i onih starijih.Sa velikom radošću svatko je činio ono što je mogao i bio sposoban.Manifestacija je okupila i dovela u Gradniće veliki broj osoba iz područja javnog kulturnog, vjerskog, političkog života. Župljani, a posebno mladi žrtvovali su svoje vrijeme kako bi se svaka osoba koja dođe u Gradniće osjećala lijepo i ugodno.

Početkom listopada Gradnići postaju „Centar svita“. Osjeti se neka radost duha, polet, svi rade, čiste, spremaju, brinu se, zastave viore, jarboli su podignuti, svatko se raduje dolasku 50 djece iz Glazbene škole Pavla Markovca iz Zagreba, koje treba smjestiti po obiteljima, baš kao što su nekoć smještena djeca iz Hercegovine u Slavoniji,i to ne njih 50, nego tisuće i tisuće. I ništa nam problem nije. Koliko god dana treba,jedva smo čekali. Problem jedini je bio što je bilo manje djece nego smještaja, pa je radi toga bilo i razočaranih domaćina koji su ostajali bez rado očekivanih gostiju.

Manifestacija je iz godine u godinu rasla,jednostavno je ništa nije moglo zaustaviti.Izišla je čak i van okvira župe,pa je otvaranje imala i u Srajevu, Mostaru, Međugorju, uvijek uz prisustvo uvaženih i cijenjenih gostiju i prijatelja. Obilježena je velika 100 godišnjica spašavanja djece od gladi svečanim akademijama u Zagrebu i Mostaru.

Aktivnosti u župi su rasle i razvijale se i dalje kroz citavu godinu,što je ujedno bila i priprema sa svake slijedeće listopadske Didakove Dane.

2010.godine dolazi do službenog osnivanja HKUD-a koje dobiva naziv DIDAK.Uz nove župnike koji dolaze na službu u Gradniće, HKUD DIDAK postaje glavni nositelj Didakovih Dana. Uz jake temelje i osobe koje ovu manifestaciju rade sa puno ljubavi, prije svega prema svojoj zajednici, Didakovi Dani traju i uvijek iznova postaju sve čvršći. Ponosna sam što sam već više od 10 godina aktivni član ove priče,kao i moja obitelj. Živimo srcem Didaka jer je neiscrpan izvor za naše vrijeme. Često ga u sebi upitam: „A ša bi ti sada učinio moj fra Didaće?“

A postoje ljudi,u kojima vidim fra Didaka. Postoje ljudi koji su tu od prvoga dana. Ti ljudi su tako tihi, nenapadni, prolaze krize i kušnje, preskaču prepreke, ali nekako sa lakoćom. Zato što vjeruju u to što rade.I vole svoju zajednicu. Žele joj dobro. Te ljude nikada nitko nije javno spomenuo. A Bogu hvala da postoje. Oni su i ove godine organizirali manifestaciju, unatoč pandemiji koja nam svima otežava. Nisu željeli ostaviti sve i pasti u beznađe, nego čak naprotiv,slijedeći fra Didakov primjer želimo reći da smo živi i da će Manifestacija DIDAKOVI DANI živjeti unatoč poteškoćama i okolnostima jer upravo to nas i uči fra Didak.

Andrijana Zubac / klepsidra757.ba

Podijeli objavu