Naslovnica KULTURA Vlaho Bukovac u Mostaru

Vlaho Bukovac u Mostaru

Podijeli objavu

Za nekoliko dana, u utorak, 19. ožujka na blagdan sv. Josipa, rastvorit će se zastori Međunarodne kulturne manifestacije Mostarsko proljeće – XXI. dani Matice hrvatske i otvoriti postav portreta velikog umjetnika Vlaha Bukovca.

Slike dolaze iz fundusa Umjetničke galerije grada Dubrovnika. Grad sv. Vlaha u punome je sjaju ponovno u Mostaru.

Kako?

Je li to moguće?

Telefoni bruje, ljudi pitaju…

Prije dvadesetak godina, u vrijeme godišnjih odmora i pohoda na međugorsko svetište, u jednom kafiću u neposrednoj blizini crkve sv. Jakova, sreo sam Ranka Bobana, skladatelja, pjevača i glazbenog menadžera.

U ugodnom razgovoru pričao je da za dva mjeseca namjerava organizirati koncert na kojem će sudjelovati zborovi iz dvadeset zemalja. Pjevat će slavni Jose Carreras, a dirigirati svjetski dirigent maestro Vjekoslav Šutej.

Priča je izgledala nevjerojatna, poput neke bajke.

Carreras i Šutej u Međugorju?

Elementarna pristojnost, poznanstvo i prijateljstvo, nalagali su saslušati priču do kraja.

Ali, opet…

Šutim, a u sebi mislim: “Bože, što je ovom pričljivu čovjeku?”

Znajući da veliki glazbenici imaju dogovorene termine za godinu, a neki i na dulje vrijeme, priča je izazivala sumnju. Ali, opet, način izlaganja ukazivao je da je sve dogovoreno jer tako rade naši mudri fratri – franjevci.

Nije slučajno Ivo Andrić napisao: “Ako propadnu sva carstva i kraljevstva i sav svijet se uruši, naši će franjevci opet plivati kao ulje po vodi”.

Nekoliko dana kasnije u hotelu Anamarija počeo je raditi ured Organizacijskog odbora. Zaredali su sastanci, telefonski pozivi i dogovori. Počeli su se izrađivati plakati. Mali, veći i oni najveći. Počela je rezervacija ulaznica. U uredu govore:

“Na koncert će doletjeti predsjednik Franjo Tuđman i nekoliko ministara. I helikopteri na međugorskim livadama”. Senzacionalna vijest obišla je cijeli svijet.

Nekoliko dana kasnije, na tiskovnoj konferenciji u hotelu Anamarija, sreo sam maestra Vjekoslava Šuteja. Na njegovu licu ničega suvišnog – ni grimase, ni boje koja bi ukazivala na uzbuđenje, iznenađenje ili neizvjesnost. Dva – tri koraka iza nas, na pristojnoj udaljenosti, u svečanom odijelu, s bijelom košuljom i leptir-mašnom, stajao je neprikosnoveni ugostitelj druge polovine prošlog stoljeća – Mate Mandarić Baroti. Na pladnju je držao nekoliko čaša s pićem dobrodošlice.

Tiskovna konferencija izazvala je neviđeno zanimanje. Svatko je želio čuti što će najaviti menadžer Ranko Boban. Što će reći maestro Vjekoslav Šutej i Jose Carreras, glazbenici koji su nastupali u najvećim dvoranama na svim stranama svijeta.

Nije bilo teško primijetiti da iz svakog njihova pokreta izbija mir, pobožnost i poštovanje svetišta koje su svojim dolaskom željeli počastiti i ohrabriti. Međugorje, inače prepuno različitih iznenađenja, od tog predvečerja počelo je drugačije disati. Počelo je živjeti životom duhovne i kulturne metropole prema kojoj su okrenute oči cijeloga svijeta.

Tako je uvijek i na svakom mjestu na kojem nastupaju planetarno popularni umjetnici, solisti, glazbenici i dirigenti. U to vrijeme maestro Šutej dirigirao je u Zagrebu, Beču, Tokiju, Berlinu, Veroni, Sevilli i američkom Seattleu. U Europi, Aziji i Americi.

Nakon tiskovne konferencije, s maestrom sam prošetao do crkve sv. Jakova. Ostali smo na večeri i dugo razgovarali. Slušajući maestra pomislio sam da me je sudbina nagradila susretom i poznanstvom, koje će s vremenom prerasti u pravo i iskreno prijateljstvo. Nakon još jednog susreta i šetnje oko oltara na kojem će maestro dirigirati, pomislio sam da se taj susret morao dogoditi. Čudni su putevi Gospodnji – kako kaže jedna naša uzrečica.

Pričao sam maestru o Međugorju, o njegovoj tragediji nakon II. svjetskog rata, o Matici hrvatskoj, našoj najstarijoj kulturnoj instituciji, i kako bi trebalo obnoviti kulturni život u Mostaru i Bosni i Hercegovini. Kad sam shvatio da me radoznalo sluša, rekao sam mu:

“Maestro, povjesničari će izbrojiti mrtve i ranjene, zabilježit će imena nestalih i oko svega nastat će novi nesporazumi i nova trvenja. Možda i novi ratovi! Može li umjetnost pomoći u liječenju ratnih i poratnih rana?”

Maestro nazdravlja Carskim vinom iz carskih podruma Grge Vasilja i govori: – Kada bi svijet bio uređen kako treba i kako Bog zapovijeda, možda bi umjetnost bila suvišna. Zato, dok svijet postoji, bit će zla i od njega se treba braniti. Svi mi možemo pogriješiti, ali vrijeme neće. Ono će pokazati tko je i što je uradio.

Stjecajem čudnih prilika, prvi koncert imao sam u Mostaru. Imao sam i jednu ljubav na Bulevaru pod mirišljavim lipama mostarskim. To se pamti! Razgovarat ću sa svojim prijateljima. Idemo u jedan lijepi humanitarni pohod. Međugorje je nada i svetište!

Nekoliko dana kasnije, u okviru Dana Matice hrvatske, sazvao sam nogometni susret. Reprezentaciju Aluminija predvodio je generalni direktor Mišo Brajković, nekada aktivni nogometaš. Jednog popodneva u kafiću Gardens, omiljenom okupljanju Mostaraca, sreo sam Igora Štimca, proslavljenoga hrvatskog nogometaša. Zamolio sam ga da nam se pridruži i da nas pojača. S veseljem je poziv prihvatio.

Tako se na golu Matičine malonogometne ekipe našao proslavljeni operni pjevač Krunoslav Cigoj, pored koga, zbog tjelesne korpulentnosti, ni ping-pong loptica nije mogla proći. U obrani su bili Ivica Šarić i Igor Štimac, jedan operni i jedan nogometni umjetnik.

U napadu je bio Dragan Čović, uman čovjek, vješt političar i dribler, i Marijan Kvesić, nekadašnji golgeter i vođa napada Veleža. Izborničku zadaću obavio sam s gospođom Vesnom Cigoj.

Nakon prijateljskoga nadmetanja u vrtovima Aluminija, inače zlatnog sponzora, uz čašicu rashlađenoga carskog vina Grge Vasilja, svježu pastrvu i toplu janjetinu, dva slavna operna diva Krunoslav Cigoj i Ivica Šarić povela su pjesmu i veselje.

“Pij me ga, pij me ga… Sve do dana belega, pa Žute dunje do Čapljine se čulo. Bila je to večer za pamćenje!”

Te godine maestro Šutej postao je glazbeni ravnatelj Dubrovačkih ljetnih igara. Vodio je brigu o Igrama, jednako tako i o Mostaru i njegovu Proljeću. Sjećam se kako je jednom prigodom, uz salve smijeha, s broda, kojim smo obilazili dubrovačke otoke, nazvao slavnog Ricarda Muttija i pozvao ga na uštipke, janjetinu i žilavku u Međugorje. I tako, uz smijeh, u Mostar dođoše Milanska, Rimska, Bečka i Budimpeštanska filharmonija i opereta.

Sve na rasplesano Mostarsko proljeće!

Koncert Jose Carrerasa izazvao je oduševljenje. I on sam reče:

“Ponovno želim doći u Međugorje!”

Nakon koncerta, maestru Šuteju prišao je predsjednik Franjo Tuđman, čvrsto mu ruku stisnuo, i upitao:

“Dobro, Boga mu, maestro, zašto mi u Zagrebu ne možemo organizirati ovakav koncert?”

Hladno, kao da je dirigentskom palicom tek lagano zamahnuo, maestro uzvrati:
“Gospodine predsjedniče, mi u Zagrebu nemamo ovakvih ljudi! Čudo su ovi Hercegovci!”

Promatrajući dijalog vidio sam da se Tuđman ugrizao za jezik. Ni riječi više nije rekao!

Prije deset godina, 2. prosinca 2009., uslijed teške bolesti, napustio nas je maestro Šutej. U proteklih deset godina, spone s Dubrovnikom zabetonirao je dr. Ivo Prlender, ravnatelj Dubrovačkih ljetnih igara.

Na obilježavanju 20. obljetnice posjetila nas je Ivana Medo-Bogdanović, aktualna ravnateljica Dubrovačkih ljetnih igara.

Suradnju s Mostarskim proljećem podržali su moji slavni prethodnici. Dok sam na ovom mjestu, i ja ću to s ponosom raditi i njegovati odnose Dubrovačkih ljetnih igara i Mostarskoga proljeća i naših bliskih gradova.

Na zasadima suradnje i prijateljstva, na otvorenju Mostarskog proljeća, 19. ovoga mjeseca, u suradnji s Umjetničkom galerijom grada Dubrovnika i Galerijom Aluminij, mostarska i ina publika imat će prigodu vidjeti veliku, veličanstvenu izložbu svjetskoga umjetnika Vlaha Bukovca. Pripremajući se za ovaj likovni događaj (bez presedana), u ruke sam uzeo i pročitao knjigu “Tajni život slikara Vlahe Bukovca”.

Otvorile su se nove spoznaje o dječačkom potucanju po njujorškim ulicama, putovima i stranputicama, do Pariza, umjetničkoga mjerila svih mjerila.

“Gospodine profesore, dajte mi poštenu riječ da ćete me primiti kao svoga učenika ako vam donesem jednu dobro urađenu sliku.”

Tako se nadareni mladić iz Cavtata našao u školi slavnog francuskog slikara Aleksandre Cabanela. Ostvarilo se proročanstvo njegove majke Marije koja je uporno ponavljala:

“Moj mali Vlaho postat će veliki pitur!”

I postao je!

Siromašni dječak iz Cavtata, zahvaljujući prirodnom daru, okretnosti, radišnosti i sreći, u 27. godini života postao je slavan na obalama Sienne u kulturnoj metropoli cijeloga svijeta. U gradu Parizu.

“Vidjeti Pariz pa umrijeti”, govore slikari cijelog svijeta.

I eto, u toj metropoli i njezinu najprestižnijem salonu, Vlaho Bukovac izlagao je u više navrata. A tamo izlažu samo bogovi likovne umjetnosti.

Nakon pariškoga i inih salona, Mostarsko proljeće i Galerija Aluminij s nestrpljenjem očekuju gospara Vlaha da ga prigrle.

I da mu se do poda naklone.

Josip Muselimović / Večernji List

Podijeli objavu