Naslovnica CRKVA Alojzije Stepinac – svet bez kolebanja

Alojzije Stepinac – svet bez kolebanja

Podijeli objavu

Doista je začudno kako se u medije lakše probija teza o „Stepinčevoj ambivalentnosti“ glede NDH-a, negoli povijesni fakt da su nadbiskupu trebala 34 dana da raskrinka pravu narav Pavelićeva režima.

Govor zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića na Dan sjećanja na žrtve holokausta, uz, kako je na ovom portalu već konstatirano, stanovit odmak i dalje izaziva pozornost u hrvatskoj javnosti: „Bozanić, kardinal koji je prvi u Crkvi u svoje ruke primio vruće žezlo ratne prošlosti“; „Toranj zagrebačke katedrale napokon je postao svjetionik“; „O Bozaniću i vodstvu Stepinčeva kompasa“… samo su neki od naslova što su objavljeni tjedan (a i koji dan više) nakon što je preko južnog tornja zagrebačke katedrale spušten ogroman (spomen) natpis na hrvatskom i hebrejskom, dugačak 50, a širok 8 metara. A koji je zapravo bio sjajna scenografija za kardinalov povijesni govor.

No, bilo je i onih – slijeva, dakako – koji ne mogavši, istina, zanijekati važnost i znakovitost zagrebačkog događaja, ipak nisu uspjeli zadržati stanovitu skepsu. Pozivajući se pritom na papu Franju i njegovo (navodno) nezadovoljstvo odnosom ovdašnjeg klera prema ekstremnom nacionalizmu i povijesnom revizionizmu. Štoviše, autorica jednog zagrebačkog portala konstruira kako su hrvatski biskupi napokon shvatili (ili im je to netko morao došapnuti?) da će proglašenje blaženog Alojzija svecem ostati na čekanju, kao neispunjena želja, sve dok se Crkva u Hrvatskoj ne promijeni..

„Sve dok je dio Crkve uzdizanje Stepinca na čast oltara spreman tumačiti kao, u najmanju ruku, potvrdu njegova i svoga vlastitog ambivalentnog odnosa prema NDH, to se, sudeći po svemu, neće dogoditi“, konstatira se, uz opasku kako je Bozanićev govor pred zagrebačkom prvostolnicom, u biti, iznuđen. Jasno, „sudeći po svemu“, toliko je proizvoljno da se ne treba ni osvrtati. Međutim, teza o Stepinčevoj ambivalentnosti zaslužuje da se o njoj kaže nešto više. Ponajprije kako se, baš kao što je to primijetio jedan analitičar, cijela Bozanićeva arhitektura ne bi procjenjivala kao (njegova) ulaznica za Vatikan ili nastavak Politeove obrane nadbiskupa Stepinca – samo od drugih tužitelja.

Stepinac se, naime, brani sam. Tako Marin Miletić podsjeća kako su nadbiskupu zapravo bila potrebna 34 dana da shvati pravu narav Nezavisne Države Hrvatske. On se, naime, isprva oduševio idejom slobodne Hrvatske i ostvarenju vjekovne težnje našeg naroda za samostalnom državom. Uostalom, na montiranom komunističkom procesu 1946., Stepinac nastupa kao pravi domoljub: „Hrvatski se narod plebiscitarno izjasnio za Hrvatsku državu i ja bih bio ništarija, kad ne bih osjetio bilo hrvatskoga naroda, koji je bio rob u bivšoj Jugoslaviji.“

No, 14. svibnja 1941., dan nakon što je počinjen užasan zločin nad više stotina Srba u Glini, nadbiskup piše poglavniku: „Ovaj čas primio sam vijest da su ustaše u Glini postrijeljali bez suda i istrage 260 Srba. Ja znam da su Srbi počinili teških zločina u našoj domovini u ovih dvadeset godina vladanja. Ali smatram ipak svojom biskupskom dužnošću, da podignem glas i kažem, da ovo po katoličkom moralu nije dozvoljeno, pa Vas molim, da poduzmete najhitnije mjere, na cijelom teritoriju Nezavisne Države Hrvatske, da se ne ubije nijedan Srbin, ako mu se ne dokaže krivnja radi koje zaslužuje smrt. Inače mi ne možemo računati na blagoslov neba, bez kojega moramo propasti. Nadam se da mi nećete zamjeriti ovu otvorenu riječ.“

Nije bilo nikakva zapisana ili objavljena odgovora, svjedoči u svojoj netom predstavljenoj knjizi Nada koja ne postiđuje biskup Ratko Perić, konstatirajući kako takva reakcija sugerira da je poglavniku bilo krivo što je Stepinac uopće intervenirao.

Može li se govoriti o ambivalentnosti čovjeka koji je osobno kod Pavelića intervenirao za brata episkopa bačkog Irineja Ćirića? Naime, Irinejeva brata, bivšeg ministra, Stevana Ćirića uhitile su ustaše i odvele u  logor u Koprivnicu. Budući je bio teško bolestan, episkop bački je pismom zamolio Stepinca da ga pokuša izbaviti. Nadbiskup je osobno otišao kod poglavnika i zamolio ga da Ćirića oslobodi. Pavelić nije bio oduševljen, no, ipak, je obećao da će Irinejeva brata otpremiti u Srbiju. Poslije čega je Stepincu skrenuta pozornost kako će se slične intervencije u budućnosti smatrati sabotažom.

Usprkos tomu, nije, primjerice, prezao potkraj srpnja ’41. proslijediti Paveliću pismo koje mu je poslao nadbiskup beogradski Josip Ujčić, a u kojemu Ujčić Stepincu prenosi svoje razgovore s pojedinim pravoslavnim episkopima i vjernicima koji se tiču stanja pravoslavnih u Hrvatskoj. Ukratko, govori se da „ima toliko nevine krvi, jer često stradavaju osobe koje lično nisu ništa sagriješile“, stoji u pismu. Pismo je došlo do poglavnika, ali odgovora nije bilo. Opet.

Uz to, važno je – jer i ta se istina nekako zagubila – podsjetiti da je 60 pisama preživjelih Židova poslano u Yad Vashem tražeći da se Stepinac proglasi pravednikom među narodima.

Zanimljivo je, međutim, kako se teza o ambivalentnosti – nadbiskupovoj (pa) i aktualne Crkve u Hrvata – promovira u vrijeme kada je definitivno raskrinkano kako je Stepinčevo pismo kojim Srpska pravoslavna Crkva osporava njegovu kanonizaciju obična krivotvorina, kako to potkraj prošlog mjeseca svjedoči dr. sc. Jure Krišto: „I tu se potvrđuje teza da je samo suđenje nadbiskupu Stepincu bio ustupak komunista srpskom pravoslavlju kako bi se, s jedne strane, ublažio negativan dojam koji je kod njih proizvela osuda na smrt četničkoga vojvode Draže Mihailovića i, s druge strane, kako bi privukli Pravoslavnu Crkvu na suradnju s njima. Komunisti su postigli ono što su htjeli; ubrzo su uspostavili kontrolu nad SPC-om.“

Nadbiskupov je branitelj, podsjeća Krišto, odmah utvrdio kako je pismo obična krivotvorina, a i sam nadbiskup Alojzije odmah je na suđenju kazao kako pismo nije njegovo. No komunističkome sudištu bilo je važno osuditi Stepinca i za to nisu birali sredstva. Baš kao što je uostalom važno SPC-u osporiti ili makar usporiti blaženikovu kanonizaciju. U toj prljavoj raboti koriste eto i očiti falsifikat kao dokaz da je nadbiskup zagrebački odgovoran za navodnih 240 000 prijelaznika s pravoslavlja na katolicizam i za druga stradanja pravoslavnih Srba u NDH. Krivotvoreno pismo spomenuto je, naime, i u pismu srpskog patrijarha Irineja papi Franji od 30. travnja 2014.

Zbilja je, međutim, začudno kako se istina o blaženom Alojziju sporo probija u hrvatske medije, javnost općenito. A razne „teorije“ o ambivalentnosti nadbiskupa za vrijeme NDH te teza o tomu kako je na Dan sjećanja na žrtve holokausta kardinal Bozanić bio samo vatikanska marioneta, lako osvajaju medijski prostor…

Josip Vričko / Nedjelja.ba

Podijeli objavu