Naslovnica POLITIKA POGLED IZ ISELJENIŠTVA Slobodan Praljak – ikona hrvatske povijesti

POGLED IZ ISELJENIŠTVA Slobodan Praljak – ikona hrvatske povijesti

Podijeli objavu

Nije potrebno biti Hrvat, sasvim običan Hrvat, a ne biti dugotrajno emocionalno ranjen, znači trebalo je biti samo čovjek da bi neizmjerivo patio promatrajući kratku scenu s haaškog tribunala u kojoj je hrvatski general Slobodan Praljak zanijekao optužbe ishlapljeloga suca i ispio otrov iz male smeđe bočice da bi kasnije preminuo kao junak.

Piše: Gojko Borić / CroExpress.eu

Kao kršćanin odbijam samousmrćenje (ne kažem samoubojstvo jer ‘ubojstvo’ zvuči kao kriminal), budući da ne smijemo odbaciti život kao dar Božji, no ima momenata kad bi to trebalo biti dopušteno, ali o tome bi se nadugo moglo raspravljati. General Praljak je svojim činim poslao poruku ne samo Hrvatima nego i svim ostalim ljudima koji nešto znaju o našoj povijesti kako se nepravdu koja vapije do neba mora osuditi drastičnim činom dragovoljnog odlaska u smrt, isto onako kako je dragovoljno otišao u rat za slobodu svoga naroda. A mogao je postupiti drukčije, primjerice otići u Ameriku na studije ili opravdavati se nekakvim fizičkim manama da bi poslije oslobođenja od velikosrpstva sjeo u neku od fotelja vlasti kao neki drugi.

General Praljak čamio je 13 godina u nizozemskom pritvoru. Sve da je 29. studenoga 2017., (zamislite kakva paklena simbolika: na Dan republike komunističkoga SFRJ!) bio oslobođen, takvo dugo prebivanje u pritvoru moralo bi biti nezamislivo u civiliziranom svijetu. Nürnberški proces protiv glavnih zločinaca nacionalsocijalističke Njemačke trajao je od 20. studenoga 1945. do 1. listopada 1946., dakle niti godinu dana. Sa zaprepaštenjem se pitamo: zar je hrvatska šestorka iz Bosne i Hercegovine bila zloćudnija od 24 čelnika nacista? Je li svjetska civilizacija tako nisko pala da ne vidi razliku između branitelja svoga naroda i glavešina koji su organizirali najstravičniji rat u 20. stoljeću? Odgovor na ovo pitanje trebali bi tražiti povjesničari i filozofi u Hrvata i šire. Isto su tako posve besmislene tvrdnje u optužnici protiv šestorke da je Banovina Hrvatska – ‘velika Hrvatska’; to apsolutno nije bila jer je obuhvaćala samo one dijelove Bosne Hercegovine u kojima su Hrvati imali apsolutnu većinu. Također je izvan svake pameti nazvati akcije Hrvatske vojske u BiH ‘okupacijom’ kad su uglavnom nastupile nakon splitskog sporazuma dvaju predsjednika, Tuđmana i Izetbegovića.

Žestoko emocionalno reagiranje na mučeničku smrt generala Praljka sasvim je shvatljivo i uglavnom opravdano. Ipak nisam uvjeren u to da je haaška presuda uperena protiv svih bosanskohercegovačkih Hrvata, hrvatskoga naroda kao cjeline i Republike Hrvatske. Kolektivne krivnje nema i ne smije biti. Čak je nije bilo ni u postnacističkoj Njemačkoj čiji je prvi Savezni predsjednik, liberal Theodor Heuss, rekao prigodom posjeta koncentracijskom logoru Bergen-Belsen 30. studenoga 1952. kako nema ‘kolektivne krivnje’ nego da postoji samo ‘kolektivni stid’. A to, naglašavamo, važi ne samo za Nijemce nego i za sve narode svijeta jer nitko nije bez grijeha. Svi oni koji Hrvatima, ali i bilo kojem drugom narodu, žele nametnuti ‘kolektivnu krivnju’ moraju znati da u članku 33. Ženevskog sporazuma o vođenju rata izričito piše da ni jedna osoba ne smije biti osuđena radi zločina u kojemu nije osobno sudjelovala. Nije kriv onaj koji nije dao zapovijed za zločin, koji nije u njemu sudjelovao i koji ga nije mogao spriječiti. Pojam ‘kolektivna krivnja’ često upotrebljavaju ekstremisti na ljevici ili desnici, to je politička, ali ne i pravna odrednica koje se civilizirani ljudi i institucija moraju kloniti. Znači, pojedince se kažnjava za njihova nedjela dok su zajednice uglavnom slobodne od te kvalifikacije, pa čak ako ih se kolokvijalno opisuje kao ‘zločinačke’. Jedno je neobvezni javni diskurs, drugo je sudski pravorijek. Stoga mi izgleda čudno žaljenje braniteljice generala Praljka izrečeno 30.11. u dnevniku HRT-a u 19 sati kako je presuda strašna jer će čak i njezina unuka biti potištena radi toga što pripada ‘zločinačkom narodu’. Nema zločinačkih naroda, postoje samo zločinci kao pojedinci i zločinačke organizacije, a i u njima može biti nevinih kao što je bilo slučajeva u zloglasnim njemačkim SS postrojbama među kojima su neki njihovi pripadnici u Njemačkoj i Austriji bili poslije rata označeni od saveznika kao ‘neopterećeni’.

‘Udruženi zločinački pothvat’ izmišljotina Carle del Ponte

Kako pišu neki strani promatrači procesa protiv hrvatske šestorke, pojam ‘udruženi zločinački pothvat’, (joint criminal enterprise) unijela je u sudski postupak glavna tužiteljica iz Švicarske Carla del Ponte koja je do tada u svojoj zemlji bila zadužena za ‘borbu protiv mafije’ koja djeluje u skupinama. O procesima s političkom pozadinom nije pojma imala. Znamo koliko je lutala u potrazi za generalom Antom Gotovinom, čak tvrdeći da se skriva u nekim franjevačkim samostanima što je bio odjek na komunističke postupke poslije Drugog svjetskoga rata kad je bilo riječi o progonima hrvatskih političkih emigranata. ‘Udruženi zločinački pothvat’ nije do tada bio poznat u pravnoj praksi i u početku je bio uperen protiv srpske političke elite koja je upravljala ratom na području bivše države. Kasnije je proširen i na hrvatske optuženike. On se pokazao sasvim nepodesnim da se dođe do istine.

Čudno je i to da sud u Haagu u ‘slučaju Praljak’ nije uzimao u obzir olakšavajuće okolnosti njegova djelovanja kao i pozitivnu politiku Hrvatske prema Bosni i Hercegovini tijekom Domovinskoga rata, nego se ‘kao pijan plota’ držao samo otežavajućih okolnosti pri odmjeravanju kazne što je nedopustivo u civiliziranim zemljama. O tome predmetu postoji odgovarajuća doktorska disertacija Nade Mićanović-Pavelić, objavljene 1981. na koju tužitelji i suci u Haagu očito nisu bili upozoreni. Još jednom moram naglasiti da se u Haagu nije sudilo državama nego pojedincima i skupinama, a potonje je sporno. O tome je u intervjuu‘Deutsche Welleu’ (30.11.) rekao bivši njemački sudac toga tribunala Wolfgang Schomburg sljedeće:

‘Kao prvo moramo ponoviti da se ovdje nije odlučivalo o odgovornosti Hrvatske ili Srbije već o individualnoj odgovornosti svakog pojedinca koji je optužen ponaosob… Nama su predbacivali da smo antisrpski sud pa da smo antihrvatski sud, a iskreno rečeno, državljanstvo, etnička i vjerska pripadnost ne smiju kod sudaca igrati nikakvu ulogu i, koliko sam ja iz vlastitog iskustva morao primijetiti, nisu nikad igrali nikakvu ulogu.’ Vjerojatno je ovo istina, ali treba postaviti načelno pitanje je li uspostavljanje takvog suda sa sucima iz različitih zemalja, s anglosaskom pravosudnom praksom i s neuzimanjem u obzir uzroka tzv. postjugoslavenskih ratova, uopće imalo smisla. Kako je rekao bivši predsjednik Stjepan Mesić, jedan od bivših haaških denuncijanata protiv vlastite zemlje, Hrvatska je bila inicijativna pri uspostavljanju haaškog tribunala; valjda je njezino vodstvo tada mislilo da će se pozabaviti samo sa srpskim prijestupnicima, ali to je bila velika zabluda, ista takve krupnoće kao i pristanak na daytonsku podjelu Bosne i Hercegovine na dva entiteta u kojoj su Hrvati ‘obrali bostan’, kako se to narodski kaže.

Oni koji su imali glavnu riječ pri osnivanju haaškoga sudišta uopće nisu vodili računa o kolektivnom pamćenju južnoslavenskih naroda u kojemu su čvrsto ukotvljene posljedice stranih antinarodnih vladavina, u hrvatskom slučaju mađarske, austro-ugarske, otomanske, mletačke i srbijanske. Nije slučajna naša narodna poslovica: ‘Kadija te tuži, kadija ti sudi.’ Da je tzv. međunarodna zajednica hitno reagirala, po potrebi i vojnom silom, odmah nakon prvih znakova o raspadu Jugoslavije, vjerojatno srpskih ratova protiv prekodrinskih naroda ne bi bilo, i posljedično ne bi bilo ratnih zločina. Ali grčevito držanje po svaku cijenu nekih važnih zemalja uz opstanak razdrmanoga SFRJ, kao i prekasno priznanje neovisnosti njezinih nasljednih država upravo su ohrabrili Beograd i njegove satelite da rasplamsaju rat kako bi stvorili ‘Veliku Srbiju’. Tko će suditi onima koji su krivi za rečeno? Nitko!

Moguće posljedice mučeničke smrti generala Praljka

Radio ‘Deutsche Welle’ javio je da su reagiranja na prostorima gdje su u proteklom ratu trajali sukobi HVO-a i Armije BiH bila dijametralno različita, ‘no prema prvim komentarima kod bošnjačkih stradalnika nema euforije, te ističu kako se ne radi o presudi cjelokupnom hrvatskom narodu.’ Smatram da bi bilo više nego čudno da službena bošnjačka strana ne iskoristi presudu hrvatskoj šestorku u svoju političku korist, ali pod krinkom navodne objektivnosti. I prije toga bošnjačko je vodstvo podmetalo noge svojim hrvatskim partnerima u BiH i Republici Hrvatskoj kad je god moglo, što se tako jasno vidi u nastojanju da se spriječi izgradnja Pelješkoga mosta prije utvrđivanja morskih granica s Hrvatskom. Bosanskohercegovački Hrvati i Hrvatska mogu očekivati još mnogo više raznih podmetanja i smetnji od strane Sarajeva. Oni zaboravljaju da je u pojedinim postrojbama HVO-a bilo i do trećine Bošnjaka kao što su zaboravili da su muslimani bili vjerni sudionici Ustaškoga pokreta i velikim dijelom vodstva NDH.

Isto je tako bilo za očekivati podcjenjivačko reagiranje ‘dežurnih Jugoslavena’ u Hrvatskoj kao što su Žarko Puhovski i Nenad Popović. Oni su se javili u njemačkom ‘Süddeutsche Zeitungu’ (01. 12.) sa svojim uobičajenim podmetanjima kako će Slobodan Praljak postati ‘hrvatski svetac’, premda je isti list dan ranije javio kako je ‘smrt bosansko-hrvatskog generala pomutila inače uspješnu bilancu suda’ u Haagu. U svakom slučaju već se sad može ustvrditi da presuda hrvatskoj šestorci neće ni za milimetar pospješiti pomirenja naroda u Bosni i Hercegovini, već baš obratno zaoštriti njihove odnose u toj, kako se engleski kaže, failed state, propaloj državi. Hrvatska bi se tu trebala postaviti trezveno i energično: osporiti pravednost presude i iskoristiti sve političke mogućnosti da se ukinu barem oni dijelovi nje u kojima je riječ o ‘udruženom zločinačkom pothvatu’, agresiji na Bosnu i Hercegovini i okupaciji njezinih dijelova. Odavno je trebalo sastaviti odgovarajuću dokumentaciju na engleskom jeziku i podijeliti je čim prije svim političkim i medijskim instancijama od utjecaja u svijetu. Očito to nije učinjeno, a to onda spada u vlastitu krivnju kakva je odavno prevladavajuća u svim hrvatskim političkim tijelima.