Naslovnica CRKVA Nadbiskup Želimir Puljić: Da nije bilo Herceg-Bosne, ne bi bilo ni BiH

Nadbiskup Želimir Puljić: Da nije bilo Herceg-Bosne, ne bi bilo ni BiH

Podijeli objavu

Predsjednik HBK, zadarski nadbiskup Želimir Puljić, u razgovoru za Hrvatski katolički radio u petak 1. prosinca, komentirao je hašku presudu šestorici Hrvata iz BiH i čin generala Slobodana Praljka.

U razgovoru se osvrnuo na degradirajući položaj hrvatskog naroda u BiH i politički kontekst koji je doveo i do izrečene presude hrvatskoj šestorci.

„Haška presuda šestorici Hrvata iz BiH ne uzima u obzir povijesne činjenice. Nema nikakvih povijesnih podataka ni razloga da je postojao udruženi zločinački pothvat. Ta presuda nije pravedna i ne doprinosi pomirenju! Neka ta osuda hrvatske političare učini svjesnima da Hrvate u BiH ne smiju prepustiti samima sebi nego im moraju pomoći da tamo budu i ostanu. U ovom stanju opće potresenosti, zanima me kako pomoći narodu da se ne izgubi”, potiče nadbiskup Puljić, dijeleći osobnu potresenost presudom s hrvatskim narodom u domovini i u BiH.

Predsjednik HBK smatra da je HAZU u svom očitovanju glede haške presude dobro verbalizirala duh naroda „da je osuda nepravedna, nije utemeljena na povijesnim činjenicama, neće doprinijeti pomirenju, a radi čega je taj sud ustanovljen i u tome bi na neki način trebao pomoći ljudima. Ono što je i predsjednica RH rekla, sada nam se okrenuti budućnosti i truditi se da živimo u miru jedni s drugima, jer mi smo susjedi. Mi moramo dobro živjeti jedni s drugima, surađivati. Ali ne možemo na neistinama i na lažima pisati svoju povijest i graditi svoju budućnost”, poručuje nadbiskup Puljić.

Predsjednik HBK smatra da je glede statusa HR Herceg-Bosne jako važno naglasiti sljedeće: „Herceg-Bosna je utemeljena temeljem Ustava Socijalističke Republike BiH. Ona je formirana temeljem prava, Ustava SR BiH, koji je omogućavao samoorganizaciju. Sasvim zakonito. I Herceg-Bosna je utemeljena kao zakonita tvorevina udruženih Hrvata, koji su branili svoja ognjišta, svoja mjesta i naselja. Najprije s muslimanima zajedno.

Muslimani nisu bili organizirani. Njih su Srbi poklali, pobili, bili su izgubljeni. Hrvati su se organizirali. Kad imamo to u vidu, onda ne može biti zločinačkog pothvata, kako u presudi tvrde. Hrvati su se organizirali i u toj organizaciji, nakon završetka rata, funkcionirali su još uvijek kao zajednica”, ističe mons. Puljić.

Kaže da je „međunarodna zajednica obustavila rat, ali su rješenjem podjele BiH na Federaciju BiH i Republiku Srpsku učinili strašnu nepravdu Hrvatima. Hrvati su iz Republike Srpske protjerani, a u Federaciji nemaju prava. Ovo je sad prigoda da se Hrvatima pomogne. I tu hrvatska država može i mora pomoći, jer je preuzela obvezu Dejtonskim sporazumom pomoći Hrvatima da budu i ostanu konstitutivnim narodom i da ostanu u BiH. Ovo je sad poruka da se ne sele, da ne odlaze, jer kad odeš, više nemaš konstitutivnost. Ti moraš biti na mjestu, boriti se za svoja prava, biti prisutan, pogotovo kad se zna da su Hrvati kroz povijest bili važan element za BiH”, ističe zadarski nadbiskup.

„Da nije bilo Herceg-Bosne, ne bi bilo ni BiH. Mislim da toga pogotovo trebaju biti svjesni Muslimani, jer Herceg-Bosna je spasila tisuće i tisuće Muslimana i Hrvatska je u tome jako sudjelovala. Da nije bilo Herceg-Bosne, ne bi bilo BiH, koju je Hrvatska među prvima priznala. Želimo BiH, neovisnu državu, i mi je među prvima priznajemo. Jer tamo su naša braća Hrvati koji su zaslužni da je ona spašena kao država. Da nije bilo Herceg-Bosne, ne znam kako bi se Hrvatska oslobodila i došla do neovisnosti koju je postigla. To je umreženo. I zato Hrvatska ima zaista veliku odgovornost, ali i veliku radost, zajedno slaviti dvije države, kojima su Hrvati najviše doprinijeli.

To je čast i ponos jer nisu nikoga uništavali, nego su branili nešto što povijesno pripada: Hrvatskoj njezina sloboda, BiH njena sloboda i neovisnost, s bitnim stvarima, da su narodi BiH konstitutivni. Jednako Hrvati kojih nema ni 15 % sa Srbima koji je preko 30 % ili s Muslimanima kojih je preko 50 %. Svi su jednako ravnopravni. Ali, ako bismo govorili o ravnopravnosti borbe za tu nezavisnost BiH, nisu svi ravnopravni. Tu su Hrvati malo ravnopravniji. Jer su dali svoj najveći ulog, zauzimajući se, opirući se agresiji i boreći se za nezavisnost BiH”, naglašava predsjednik HBK.

Nadbiskup upozorava: „Hrvati u BiH su obespravljeni. Nemaju pravo birati svoga predstavnika. Preko međunarodnog predstavnika nametnut im je zakon po kojem nemaju više samoupravu koju su imali. Dogodilo se i da su Muslimani birali Hrvata da bude njihov predstavnik Hrvat. Vrlo, vrlo perfidno, vrlo loše. Sve je išlo protiv Hrvata. Htjelo se obespraviti Hrvate. I učinili su to. Sad treba zaista pomoći Hrvatima da se izbore, da imaju prava što im je zagarantirano i Ustavom i Dejtonskim sporazumom – da su oni konstitutivni narod BiH. I sva prava koja imaju Srbi i Muslimani, moraju imati i Hrvati. Hrvati toga nemaju, nažalost”.

Mons. Puljić podsjeća da je Haški sud tri puta odbio Hrvatsku da bude prijatelj suda. „To pokazuje da je Haški sud, nažalost, utemeljen na političkim motivima, ustanovljen s određenim političkim ciljevima. Nije pravo sudište na kome se dokazuje, nego je haško sudište politički intonirano. Treba reći da su se ovdje, kako netko to slikovito kaže, pobila neka plemena između sebe i naše je da im pokažemo da su jednako krivi, da su svi jednako odgovorni. U haškom sudu tom su presudom šestorica Hrvata stavljeni na isti stup kao i Srbi, a ne uzima se u obzir da Hrvati nisu napali ni Srbiju ni BiH, nego su bili žrtva agresije. I branili su se”, ističe mons. Puljić.

I nadbiskup se slaže s uvidom kako je presuda izrečena na Dan Republike bivše države. Znakovita poruka osude šestorke kao da je usmjerena na način da su Hrvati srušili Jugoslaviju koju je podržavao svijet. „Vi Hrvati, koji ste u Hrvatskoj i u BiH svojom zauzetošću, obranom od agresije koja je bila učinjena u ime Jugoslavije (Srbi su vrlo dobro iskoristili da brane Jugoslaviju, zapravo da stvaraju Veliku Srbiju), vi ste krivi što ste se branili, što ste se digli. Što niste pustili da Jugoslavija živi. E zato ćete na stup srama”.

Nadbiskup podsjeća da Hrvatsku nisu htjeli kao državu ni kad se stvarala, morala se ostvariti vlastitim snagama. „Treba i sada ponovno vlastitim snagama, hrabrošću, mirnoćom i stabilnošću dokazati da to što se dogodilo u Haagu nije istina. Tko zna kakve su oni dobili dokaze i izjave. I naši neki su išli tamo i davali izjave. Kakve su te izjave, mi ne znamo. Ali ne isključujemo mogućnost da su oni na temelju i tih nekih izjava to proglasili”, rekao je mons. Puljić.

Ističe da „oni koji zastupaju tezu o agresiji Hrvatske na BiH pokazuju da im nije stalo do hrvatske slobode i neovisnosti, radi čega su ljudi ginuli. Nema konteksta u kojem se to dogodilo. Hrvati nisu išli u BiH i Srbiju niti su koga napadali. Branili su svoj dom i ideale koji svakom pripadaju. Svatko ima pravo na slobodu izražavanja narodnog identiteta i vjere. U tom kontekstu cijenimo branitelje koji su se stavili na raspolaganje za obranu domovine koja je bila ugrožena”, kaže mons.Puljić.

Smatra da „hrvatski politički krugovi još nisu svjesni što su preuzeli. Predsjednik Franjo Tuđman je toga bio svjestan. Tuđman se nijednim gestom, nijednim činom, nijednim aktom nije htio miješati u smislu kako mu podvaljuju da je s Miloševićem dijelio BiH. Tu tezu mogu podržavati samo neprijatelji Hrvatske i našeg naroda. Tuđman nikad to nije htio. Nažalost, ima i naših političara koji su to podržavali.

U ratu se razgovara sa svakim. Tražiš načina kako riješiti rat. Tuđmanu podvaljuju da je htio ostvariti Banovinu Hrvatsku. To je laž i izmišljotina! Ali je bio za to i ostao je vjeran tome da Hrvati u BiH imaju sva prava. I podržavao je i potpisao da će Hrvatska voditi brigu da se ta prava ostvare”, rekao je nadbiskup Puljić.

U razgovoru za HKR, mons. Puljić se osvrnuo i na generala Slobodana Praljka. „Sama činjenica geste generala Praljka je vrlo potresna. Strašno mi je žao što je to učinio. Iako cijenim i ono što su njegovi kolege izjavili: njegovu principijelnost, njegovu želju za ideale, za istinu dati svoj život. Onda i to ima neku svoju pozitivnu konotaciju, makar nikad ne odobravam taj čin i jako mi je žao da je to učinio.

O generalu Praljku treba više govoriti, ističe nadbiskup. „On je super inteligentan čovjek. On je bio pravi strateg, razumio se u sve to. On je svoju obranu sam pisao. U Dubrovniku sam dobivao neke knjige koje je napisao, želeći svima pokazati, ‘Evo, to je to. Tako je bilo’. I sve dokumentirano, vizualno. Nažalost, čitam da kad je to tiskao, valjda je tražio da ga se oslobodi od poreza jer je to stručna literatura. Odgovorili su da je to šund literatura. Sramota naša!

On je cjelovito branio i nije uspio razumskim dokazima dovesti do kraja ono što je smatrao da je istina, činjenicama. Njegov zadnji čin zaista nikako ne odobravam, jer ne može nitko sebi uzeti život. Ali treba uzeti u obzir okolnosti i reći da je to trenutak kad je čovjek razočaran. Vidio je jedino taj izlaz. Ne daj Bože da to nekome bude uzor, motiv ili povod i to treba tako shvatiti. Ne osuđivati, ali ne odobravati”, rekao je Puljić.

Podsjeća da je Crkva nekad to vrlo strogo sudila, ne sprovodeći samoubojice: „Ali vidjelo se da to nije najbolji pastoralni put. Jer nikad ne znaš što je bilo u pozadini da je čovjek to učinio. Pa je Crkva rekla da se sprovod vodi i radi živih”. Nadbiskup je komentirao i generalovu želju da ga se spali i da ne bude veliki pogrebni ispraćaj. „Ako bi se netko dao spaliti da se time protivi crkvenom nauku koji spaljivanje ne preporuča, ali ne priječi se; ako netko kaže, ‘Spalite me jer ja ne vjerujem u budući život’, onda ne bi trebao biti svećenik ni crkveni sprovod.

Ako je povezao spaljivanje svog tijela i da bude skroman sprovod sa svećenikom, to pokazuje da je čovjek ipak vjerovao u zagrobni život i mislim da mu ne bi trebalo uskratiti crkveni sprovod” kaže nadbiskup. Ističe da su okolnosti generalove situacije bile zaista dramatične i da „mi u normalnom životu često zaboravljamo nenormalne uvjete i ljude koji to proživljavaju”.

Nadbiskupa pogađa i „ravnodušna i hladna reakcija sudaca” u odnosu na takav čin. „Uzfalila je elementarna ljudska solidarnost i suosjećanje. Ljudi koji nemaju osjećaja. Pred tobom je čovjek koji se truje, koji se ubija. Malo stati. Pokojniku dati poštovanje. Ništa. Kao da nije ljudsko biće. Ma i kad si sudac, ti si čovjek. I kad pred sobom imaš čovjeka kojeg sudiš, ne smiješ zatomiti svoju ljudskost. Tamo je i to zakazalo”, kaže zadarski nadbiskup. Potiče kako je sad bitno sklopiti ruke na molitvu: „To daje nebesku potporu i određenu sigurnost. Treba nam terapije, mirnoće, sabranosti. A molitva tomu pomaže”.

Nadbiskup Puljić apelira da se pomogne Hrvatima u BiH: „Teško je osjetiti se zaboravljenim. Meni bi bilo strašno teško da nam to Hrvati u BiH predbace. Ne smijemo ih zaboraviti. Ne smijemo to dopustiti jer gledajući ulog koji je dala najprije Herceg–Bosna, a onda i Hrvati koji su se borili u Hrvatskoj, u Vukovaru, Dubrovniku i svim krajevima gdje je zemlja bila ugrožena – to je veliki ulog i ne smije se dopustiti da ih se zaboravi”.

Zaključno, predsjednik HBK poručuje: „U ovakvim trenucima je važno da se ne razjedinjujemo, da se ne raspršujemo, da nas osobni, stranački ili regionalni interesi ne obuzimaju toliko da nemamo smisla za opće dobro. Ovo je trenutak misliti ne samo na opće dobro Hrvatske, nego na opće dobro hrvatskog čovjeka, u BiH i inozemstvu. Meni je bilo teško slušati u inozemstvu kad bih došao, da mi kažu, ‘Nas je Hrvatska skroz zaboravila. A kad smo skupljali pomoć, onda smo bili dobri. Sad kao da ne postojimo’.

U tom kontekstu, naša diplomacija u inozemstvu mora jako staviti naglasak ne samo predstavljati Hrvatsku u toj zemlji, nego predstavljati Hrvatsku i pred narodom Hrvatima koji su u toj zemlji. Da naši ljudi osjete, ‘Hrvatska nas nije zaboravila, Hrvatska s nama računa'”, poručuje nadbiskup Želimir Puljić.