Naslovnica CRKVA Katolički tjednik: Ako nezadovoljstvo tinja u samo jednom od tri naroda opstanak...

Katolički tjednik: Ako nezadovoljstvo tinja u samo jednom od tri naroda opstanak države je iznimno upitan

Podijeli objavu

Katalonski barjaci vijore se visoko – teško ostvarljiva priča o neovisnosti gotovo je postala stvarnost. Katalonski poučak bi trebao biti i vrlo jasna poruka za BiH: ako nezadovoljstvo tinja u samo jednom od tri naroda opstanak države je iznimno upitan.

Piše: Brane Vrbić / Nedjelja.ba – Portal Katoličkog tjednika

A priznajmo: s današnjom BiH nijedan narod nije zadovoljan, a nad jednim se narodom – jasno hrvatskim – u proteklih 17 godina pokušala izvršiti i politička eutanazija.

Poslijeratna BiH je tvorevina međunarodne zajednice, utemeljena u Daytonu kao rezultat rata i težnji velikih sila. Utemeljena na rezultatima ratnih sukoba i provedenom etničkom čišćenju. Više puta sam napisao: kada su temelji loši, pitanje je kada će se cijela građevina urušiti, izuzev ako ne dođe do bitne popravke i nadogradnje temelja. To se kroz proteklih 22 godine nije zbilo i nemamo razloga uopće vjerovati ni da će se zbiti u budućnosti. BiH i danas opstaje samo zahvaljujući međunarodnom pritisku i težnji nekoliko velikih sila. Uvrlo je zanimljiva jedna stvar: u svom tom kaotičnom mozaiku jedino dobro prolaze pripadnici vladajućih stranaka i političke oligarhije. Oni žive vrlo dobro na račun takvih okolnosti, a sve je popraćeno korupcijom i nepotizmom epskih razmjera. BiH je danas država duboko podijeljena po etničkom ključu, na europskom začelju kada se promatraju socio-ekonomski pokazatelji, suočena s velikim odljevom stanovništva. Pitam se samo što bi bilo kada bi put EU mogli krenuti svi oni koji to žele jer to danas bosanskohercegovačka putovnica „ne dopušta“? I ponovno treba istaknuti: sve te smiješne inicijative koje govore da bi ekonomski napredak donio poboljšanje političke situacije u BiH su potpuni promašaj. Samo političko rješenje koje će zadovoljiti najveći dio pripadnika sva tri naroda i koje će osigurati sva politička i ostala ljudska prava svakog pojedinca u ovoj zemlji, put su za izlazak iz ove zlosretne slijepe ulice.

Udar unitarista

Ono što je i milijun puta potrebno ponoviti i istaknuti je sljedeća činjenica: političko-ustavni dizajn BiH je duboko nepravedan prema jednom narodu. Ako su u Daytonu i postojali osigurači hrvatsko-bošnjačke jednakopravnosti u Federaciji BiH, oni su naknadnim izmjenama od 2000. godine potpuno poništeni, a hrvatski narod se našao izručen u ruke velikobošnjačke politike. No čak i to nije dovelo do njegove političke kapitulacije već je samo guralo i Federaciju i BiH iz krize u krizu.

Ne možete imati jednu državu, s dva entiteta i tri naroda pri čemu se nastoji jedan narod potpuno politički eliminirati. Hrvatski narod se u BiH našao pred ozbiljnim pitanjem može li se uopće održati u toj srpsko-bošnjačkoj tvorevini. Paradoksalno je da je ta neodrživa situacija postala teret i za opstanak same BiH. Epicentar zbivanja je svakako u Federaciji jer RS je još u Daytonu predana u ruke srpskom narodu, počevši od imena entiteta pa do bogate nagrade teritorijem koji je dobila u tom trenutku strana koja je bila pred općim vojnim krahom.

Političko Sarajevo, oličeno kroz vrh SDA i njegova predsjednika Bakira Izetbegovića, usmjerilo je posljednjih nekoliko godina sva svoja nastojanje na potpunom potkopavanju Hrvata kao političkog čimbenika u Federaciji BiH, a time i na državnoj razini. Nažalost, i potpuna pasivnost hrvatskih vlada i predsjednika od 2000. do 2015. koji se gotovo uopće nisu osvrtali na položaj sunarodnjaka u BiH, osobito u doba Račanove vlade i predsjednikovanja Stipe Mesića, je znatnim dijelom kumovala svemu tomu. Ni sama hrvatska politika u BiH na sve to nije ponudila gotovo nikakav odgovor.

Hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović je nakon predsjednika Franje Tuđmana prva hrvatska predsjednica koja je u žarište svog političkog djelovanja stavila položaj bh. Hrvata. Njen prvi posjet u inozemstvo je bilo putovanje u BiH. Jasno je tada rekla da je Hrvatska spremna učiniti sve da pomogne BiH na njenom euroatlanskom putu, ali je još više istaknula da će Hrvatska kao jamac Daytonskog sporazuma učiniti sve što može da osigura jednakopravnost hrvatskom narodu u BiH.

Poslije toga slične izjave su davali i bivši premijer Tihomir Orešković, bivši potpredsjednici hrvatske Vlade Božo Petrov i Tomislav Karamarko pa sve do sadašnjeg premijera Andreja Plenkovića. Prvi put se hrvatska javnost kroz tamošnje medije susrela sa stvarnim činjenicama vezanim uz položaj svojih sunarodnjaka u BiH. Ostala je potpuno zatečena. Zar je moguće da su Hrvati u BiH tako obespravljeni? – pitanje je koje danas odzvanja hrvatskom političkom scenom. Prvi puta nakon 2000. i hrvatska predsjednica i jedna hrvatska Vlada pokazale su ozbiljniju zainteresiranost za status Hrvata u BiH. Hrvatska predsjednica je to pitanje isticala i u Bruxellesu i u Washingtonu. Hrvatski eurozastupnici su također upozoravali na nejednakopravni položaj hrvatskog naroda u BiH. Na tom fonu su i izjave sadašnjeg hrvatskog premijera Andreja Plenkovića. Ideja federalizma BiH, nasuprot dvoentitetskog ili državnog unitarizma, dobila je pravo javnosti. Jedno od pitanja koje je izbilo u prvi plan je postalo pitanje promjene Izbornog zakona BiH jer dio tog zakona Ustavni sud je proglasio ništavnim. Upravo s pitanjem promjena izbornog zakona započinje i priča o jednakopravnosti.

Problem terorizma

I tada je krenula neviđena orkestrirana paljba Izetbegovićeva SDA protiv kompletnog hrvatskog državnog vrha. Verbalne topničke salve upućene su prema hrvatskom državnom vrhu. Čini se i da je službeni Zagreb u prvi mah ostao zatečen tim napadima. Sve je za vodeću bošnjačku stranku u zadnjih godinu i pol postalo problematično: ako hrvatska predsjednica ukaže na postojanje znatnog broja ekstremnih islamista i njihovih simpatizera u BiH, na to se gleda kao na neprijateljski istup, a ne kao prijateljsko i dobrosusjedsko upozorenje. Išlo se sve do točke da se hrvatsku predsjednicu lažno optuživalo da za terorizam optužuje sve Bošnjake. Ako službeni podaci govore o više od 300 boraca iz BiH u redovima IDIL-a, koliki su oni neslužbeni? Kolika je mreža pomagača i simpatizera? To su ozbiljna pitanja na koje nijedna institucija u BiH nema odgovor. Zar mi koji živimo u BiH možemo biti sretni kada redovito čitamo kako su povratnici iz redova IDIL-a gotovo uvijek dobivali u BiH kaznu zatvora od jedne godine? Jesu li ubijali nevine, silovali, sjekli glave, protjerivali i mučili „nevjernike“… koga briga. Godinu dana zatvora za pripadnosti i tko zna kakva zlodjela u Siriji i Iraku. Dobro nam došli dragi susjedi. Toliko o tom glorificiranom zakonu koji je trebao riješiti pitanje povratnika sa stranih ratišta. Zar svi mi koji možemo vidjeti zastave terorističkih organizacija od Tuzle do Zenice haluciniramo? Što je s brojnim ekstremnim selefističkim okupljalištima od Maoče preko Ošava pa do samog Sarajeva? Zar su to turističke atrakcije? Zar se ne može govoriti o sve većem pokušaju naseljavanju stanovnika iz arapskih država Perzijskog zaljeva u BiH? Pa zar smo zaboravili koliki je broj stanovnika BiH iskazivao potporu teroristima u komentarima po nekim sarajevskim portalima nakon zločina u uredništvu Charlie Hebdo? Poslije toga su se ukinuli komentiranje pod vijestima povezanim s islamskim terorizmom. Nije to nikako bezazlena stvar. Zbog toga se ne smije generalizirati i poistovjećivati cijeli jedan narod s tom podrškom, jer to nije točno, ali ne treba bježati ni od stvarnosti.

U cijelu tu priču vrh SDA je upleo javne medije, prije svega one federalne, udruge poput Majki Srebrenice, a potom se oglasio i reis Husein Kavazović koji je dva puta slao vrlo oštra otvorena pisma hrvatskoj predsjednici. Time se izravno, namjerno ili nenamjerno, uključio na polje dnevne politike. Može se razumjeti briga za pripadnike svoje vjerske zajednice, ali u svjetlu svih poznatih zbivanja optuživati hrvatsku predsjednicu „za zlonamjernom kampanjom koja za cilj ima diskreditiranje Bošnjaka i sijanje straha od njihovog prisustva u Europi“ krajnje je netočna i duboko ispolitizirana izjava.

Sve gore spomenuto to objektivno potvrđuje i pokazuje kamo se trebaju upućivati pisma i koja mjesta pohoditi.

Naravno, to je samo jedan dio iz bogate lepeze gotovo svakodnevnih napada na vlast RH. Mjesecima se eksploatira i potpuno netočno prikazuje situacija oko izgradnje Pelješkog mosta, podižu se optužnice protiv hrvatskih branitelja u BiH, fizički se sprječava održavanja izbora u Stocu, spominje se ustašizacija Hrvatske, još nije rasvijetljena ni afera prisluškivanja i praćenja državne Obavještajno sigurnosne agencije dužnosnika Hrvatske…

Stvarni cilj

Uplašeni mogućnošću promjena Izbornog zakona, a u konačnici mogućom promjenom teritorijalno-administrativnog ustroja BiH, vrh SDA, podržan od lijevih bošnjačkih stranka poput SDP-a ili DF-a, nije se libio iracionalne i žestoke protuhrvatske politike. Tu se opet, uz sve navedeno, ponovno pristupilo dobro znanoj kampanji pokušaja podjele na bosanske i hercegovačke Hrvate. Svjedoci smo što se po tom pitanju zbivalo početkom ove godine. Bošnjačka unitaristička politika „silno je zabrinuta“ za Hrvate u Bosni.

Kada se sve sagleda stvarno se može govoriti o jednoj vrsti specijalnog rata protiv Hrvatske i Hrvata u BiH, kako je o tome izvješćivao zagrebački tjednik Nacional. No taj potez je i pokazatelj potpune dezorijentiranosti unitarističke bošnjačke politike koja se ne može pomiriti s činjenicom da Hrvati u BiH trebaju biti jednakopravni i da to danas zastupa i politički vrh Hrvatske. Očito, Bakir Izetbegović daleko je od političkog kapaciteta svog oca ili svog prethodnika Sulejmana Tihića. Na kraju i stranka mu je doživjela opasne potrese u zadnjim godinama, a SBB i Fahrudin Radončić se ne odriču želje da preuzmu vodeću ulogu na bošnjačkoj političkoj sceni. Taj rat dviju stranaka doslovce plamti na mnogim poljima od sudskih predmeta do brojnih medijskih okršaja. I to je dijelom razlog za spomenute napade prema Hrvatima i Hrvatskoj: nešto pred izbore moraš ponuditi narodu.

BiH je politički nedefinirana i nedovršena država, duboko podijeljeno i nestabilno društvo. Nitko sa sigurnošću ne može reći što će se zbiti sutra. Danas je ona daleko bliža dezintegracijskim, nego integracijskim procesima. Unitarizam bošnjačkog političkog vrha hrani srpski separatizam, a primorava Hrvate na žurno traženje novog koncepta uređenja BiH. Federalizacija je jedini način da BiH opstane. A oni koji se u BiH najviše kunu, upravo rade protiv tog načela. Sadašnja politika unitarista, oličena u djelu Bakira Izetbegovića, svoju demokratičnost je zorno pokazala u Stocu. Tu su ugledni članovi SDA i SDP-a izvršili nezapamćeno fizičko nasilje ugrozivši samo srce demokracije – izborni proces, time ozbiljno narušivši ustavno-pravni poredak BiH, a sve u nakani da se silom spriječi pobjeda hrvatskih stranaka u toj općini. Vrh SDA i SDP-a nijednom riječju nije osudio to nasilje i time su poslali jasnu poruku kako vide „svoju“ BiH. Da su to kojim slučaju učinili Hrvati, bio bi uveden državni praznik kao sjećanje na dan napada na državu BiH i njene institucije. Ovako to je junački čin Salmira Kaplana i ekipe…

I cijela ova priče nije završena. Sada se čeka pravomoćna presuda „Hercegbosanskoj šestorki“ u Haagu. Ta presuda će izazvati nove potrese u odnosima između dva naroda, kakva god da bude. A epicentar će opet biti unitaristička sarajevska struja. Takva politika siguran je put razgradnje svega onoga što je od BiH do danas ostalo. Čovjek se ne može ne upitati je li to i njen stvarni cilj?